"Bila sam mrtva 3 minuta" Ispovijest žene koja je dvaput DOŽIVJELA SMRT, opisala šta je vidjela s druge strane

Dva različita trenutka, ali isto pitanje koje joj se urezalo u svijest: šta se zaista događa kada umremo?

„Sve je počelo kada sam u trudnoći završila u bolnici zbog teških komplikacija“, piše Debora.

Imala je visok pritisak, poremećaj rada jetre i početne napade. U jednom trenutku čula je lekara kako viče: „Odmah u operacionu salu!“ — a sledećeg sekunda, kako kaže, „više nisam bila u svom tijelu“.

– Lebdjela sam u uglu sobe, gledala odozgo doktore kako pokušavaju da me ožive i spasu bebu. Nije bilo straha. Samo tišina i potpuni mir – istakla je ona.

Njen sin je rođen carskim rezom i proveo dvije nedjelje u inkubatoru. Ona je, pak, bila u indukovanoj komi tri dana.

Nakon buđenja pokušala je da nastavi život kao da se ništa nije desilo — ali osjećaj da je nakratko napustila tijelo ostao je u njoj zauvijek.

Godinama kasnije, na ledeno hladan Dan zaljubljenih, Debora i njen muž Brus krenuli su na večeru.

– Sjećam se da sam vidjela zeleno svjetlo na semaforu i pomislila kako imamo sreće što ne moramo da čekamo. To je bio posljednji trenutak koji pamtim – rekla je ona.

Njihov automobil udario je čovjek bez vozačke dozvole, pri brzini od preko 60 km/h. Brus, ljekar po profesiji, pokušao je da je oživi – ali nije mogao da pronađe puls.

– U tom trenutku nisam bila ni Debora, ni tijelo, ni misao. Bila sam samo mir. Osjećala sam da sam uronjena u zlatnožutu svjetlost, kao da plutam u nekoj toploj, gustoj materiji – i prvi put u životu osjetila sam da sam `kod kuće`- rekla je ona.

Dok je čula suprugov glas kako je doziva, njen instinkt nije bio da se vrati – već da ostane.

– Osjećala sam se sigurno, potpuno, slobodno. Nije bilo bola ni brige. Samo mir. Kada sam čula kako me zove, iskreno, bilo me je – nerviralo. Nisam željela nazad – istakla je ona.

Nakon što je otvorila oči, sjedila je u smrskanom automobilu, ali tijelo nije osjećalo bol. Vidjela je dim, svjetla, stranca koji joj prilazi i kaže da će ostati s njom dok ne stigne hitna pomoć. Kasnije će saznati da niko od spasilaca nije vidio tog čovjeka.

– Nisam ga više nikada pronašla, ali u meni je ostao osjećaj da je to bila neka vrsta zaštite – istakla je ona.

Debora je po profesiji istraživač. Godinama je radila na Medicinskom fakultetu Dartmut, u odjeljenju za majke i djecu.

„Nisam tip koji veruje u natprirodno“, piše. „Ali poslije dvije smrti — više ne sumnjam da postoji nešto s one strane.“

Nakon što je pročitala knjigu o iskustvima bliske smrti koju je napisao ljekar sa Univerziteta Virdžinija, shvatila je da su opisi drugih ljudi gotovo identični njenima: izlazak iz tijela, svjetlost, osjećaj mira, gubitak straha.

„To me je utješilo. Ne zato što sam željela dokaz, već zato što sam shvatila da nisam jedina.“

Debora je odrasla u religioznoj porodici – njen djeda i stric držali su propovedi, a otac bio đakon.

Vjerovala je da duša „spava“ do dana vaskrsnuća. Ali poslije svega što je doživela, njen pogled na veru se promijenio.

– I dalje vjerujem u Boga, ali sada ga osjećam drugačije – slobodnije. Nekad sam mislila da ga moram ‘uhvatiti’ pravilima i dogmom, a sada znam da je veći od svega toga. Bog ne stanuje u okvirima, nego u onome što ne možemo objasniti – istakla je ona.

Dva iskustva bliske smrti nisu je uplašile, već je osjetila veliku zahvalnost. Danas Debora slika, svira mandolinu i putuje svojim starim kamionetom po američkoj prirodi.

-Sada više ne odlažem ništa- kaže. „Nikada nisam sigurna da ću dobiti još jedno sutra, pa pokušavam da svako danas bude punije.“

Iako ponekad osjeti nostalgiju za „onom žutom svjetlošću“, ističe da je naučila živjeti svjesnije, prisutnije, mekše.

„Ne bojim se smrti. Možda se jednog dana predomislim, ali sada – ne. Znam da tamo, gde god to bilo, postoji mir koji ne boli.“