„Izlazila sam PRAZNIH RUKU I PODERANE DUŠE“ Vuk (9) i Magdalena (6) na rođenju su imali manje od kilograma, evo kako se za njih borila njihova majka

Kada je njihova mama, Milena Šoklovački iz Zrenjanina, bila dijete slušala je priče kako je ona bila sitna beba, od svega dva kilograma i pet stotina šezdeset grama, ali da je, ipak, bila krupnija od svoje majke koja je na ovaj svijet došla sa samo 1.900 grama.

Takođe, slušala je priče o trudnoćama rođene tetke koje su se završavale prijevremeno, o djeci koja nisu rođena već izgubljena, kao i o njenim prijevremenim porođajima koji su joj donijeli troje žive i zdrave djece…

Nažalost, Milenu nije zaobišla tetkina sudbina. Život joj je donio pet trudnoća i dvoje djece. Prijevremeno rođene. Vuka. I, tri godine kasnije, Magdalenu, kojoj je život dao veći izazov. Ona svijet doživljava svim drugim čulima osim vidom.

Djeca predodređena za borbu za život od prvog udaha

Milena je tokom svoje borbe za roditeljstvo iskusila čitav rolerkoster emocija koje jedno ljudsko biće može da osjeti.

– Nemjerljiva bol uslijed gubitka odmaklih trudnoća nije u meni gasila žar za novom trudnoćom. Uvijek sam sebi govorila: ako je tetka uspjela, uspjeću i ja. I uspjela sam. Rodila sam prijevremeno – ispričala je za “Blic zdravlje” Milena Šoklovački.

– Porođaj je jedna posebna dimenzija osjećaja za svaku buduću majku. A, prijevremeni porođaj izaziva dodatno emotivno opterećenje. Ispunjen je glasnim osjećajima straha i brige za dijete koji na ovaj svijet dolazi nejako, a već je predodređeno za borbu za život od prvog udaha – ispričala je ona.

Milena se radovala svojim porođajima iako su bili prijevremeni, radovala se nadi koju je sam pojam rođenja sa sobom donosio.

– Strahovala sam za borbu naše djece dok su boravili u inkubatorima, pekla me je odvojenost od bebe, razarala me je misao o mogućem neuspjehu, poražavala me je nemoć, a ipak vodila me je vjera. Svijetla tačka bila je činjenica da su djeca bila u pravim rukama, u prvim danima u Višegradskoj, a zatim mjesecima na Institutu za neonatologiju. Njima dugujemo zahvalnost, nemjerljivu riječima – kaže ova hrabra majka.

Različite borbe brata i sestre

Vuk je rođen sa 960 grama posljednjeg dana šestog mjeseca trudnoće, a Magdalena je rođena tri godine kasnije, početkom šestog mjeseca trudnoće sa 700 grama. Oboje su vodili različite borbe, ali je ona dobila teži životni izazov.

– Vukov put napretka, od rođenja pa do izlaska iz bolnice je bio relativno stabilan, osim jedne sepse koju su ljekari uspješno sanirali. Izdvojila bih kao najupečatljiviju i najdražu uspomenu dan kada smo ga donijeli kući iz bolnice. Vatromet najljepših osjećanja zasjenio je mjesece borbe. Ali, mir i sreća bili su na kratko narušeni. Sa godinu dana života snašla ga je jedna operacija, koja se dobro završila i njegovo djetinjstvo je krenulo redovnim tokom. Vršnjake je sustigao relativno brzo, u drugoj godini života – ispričala je prošle godine Milena za “Blic zdravlje”.

Vuk je sada bistar devetogodišnjak, muzički nadaren, svira klavir, igra folklor…

– Veoma je svjestan hendikepa sa kojim se njegova sestra nosi. Svakodnevno se zajedno sa svojom porodicom, trudi da joj olakša upoznavanje ovog svijeta koji mi vidimo, a ona doživljava svim drugim čulima osim vidom – kazala je Milena.

“Iz bolnice sam izlazila praznih ruku, poderane duše…”

Magdalena je jednako željena i čekana kao i njen bata.

– Nadali smo se dužoj trudnoći nego što je to bila trudnoća sa njim, ali se ona, ipak, rodila dosta ranije. U 24. nedjelji trudnoće mi je pukao vodenjak, a četiri dana kasnije se odvio porođaj. Trudnoća bez vodenjaka je za mene bila novo i vrlo neprijatno iskustvo. Strahovala sam za obje. Bojala sam se komplikacija uslijed odgađanja porođaja. Naposljetku, ona je rođena sa veoma malom tjelesnom masom, ali je plakala po rođenju i bila je, kako kažu ljekari, vrlo žilava i živahna, crnomanjasta lutkica sa gustom kosom. A, ja sam deset dana nakon porođaja boravila u bolnici i primala više puta dnevno terapiju. Moje zdravstveno stanje je bilo vidno narušeno zbog visokorizične trudnoće.

– Iz bolnice sam izlazila praznih ruku, poderane duše, a grudi su me neumorno podsjećale na dužnost da tek rođenom djetetu sačuvam zlatne kapi. Održavanje laktacije nije bilo nimalo lako. Oba puta sam uslijed stresa vrlo brzo ostala bez mlijeka i nisam zamjerala sebi. U mom okruženju je bilo majki koje su dojile djecu i nakon izlaska iz bolnice, kod mene to nije bio slučaj – prisjetila se Milena.

Divovska ljubav je najljepši životni pokretač

U danima očaja najveću podršku i pregršt značajnih informacija ova majka dva mala diva, pronalazila je na Facebook grupi Mali Div – Udruženje roditelja prijevremeno rođene djece Srbije.

– Tamo sam dobila smjernice od iskusnijih mama, dobila sam utjehu i gledajući drugu prijevremeno rođenu djecu dobila sam snagu i vjeru. U toj grupi sam dobila prve smjernice kome da se obratimo kao porodica koja ima slijepo dijete – navodi ona.

– Verujem da činjenica o njenom apsolutnom gubitku vida nekome djeluje kao nešto veoma strašno, ali sa ove tačke posmatrano, nakon svega što smo prošli, meni to više nije strašno. Ona je jedna harizmatična petogodišnjakinja, brbljiva, talentovana za pjevanje. Pohađa redovnu vrtićku grupu u pratnji ličnog pratioca i pravi nestašluke kao i svako drugo dijete. Njen napredak u odnosu na vršnjake teče sporije, nije ih dostigla. Ali se u njenom slučaju ne trudimo da jurimo tabele već da pratimo njene mogućnosti i da uz pomoć stručnjaka iznjedrimo iz nje njen lični maksimum – iskrena je Milena.

Dodaje da su, nakon prvog prijevremenog porođaja poželjeli da div dobije brata ili sestru, i to im je bila najbolja odluka.

– Njihova divovska ljubav je najljepši životni pokretač i najjači štit u svakoj borbi. S obzirom na to da nigdje na mrežama nisam mogla da pronađem sadržaj na temu funkcionisanja slijepog djeteta, odlučila sam da pokrenem Instagram profil megi.nastazidetinjstva, na kome se bavim podizanjem svijesti na temu funkcionisanja porodice koja ima slijepo dijete. Profil je na korist mnogima i to je ono što mi je pokretač da nastavim da ga širim i dopunjujem – ispričala je Milena Šoklovački.

Tradicionalno puštanje ljubičastih balona u znak podrške “malim divovima”

U svijetu je učestalost prijevremenog porođaja oko 10 odsto, što znači da se svaka deseta beba rodi prije termina. Svake godine, oko 15 miliona djece se rodi prije termina (prije 37 gestacijske nedjelje), od toga jedan milion ne preživi. U Srbiji se za godinu dana prije termina rodi više od 4.000 beba.

Danas, 17. novembra, obilježava se Svjetski dan prijevremeno rođenih beba, sa idejom da se pažnja društva usmjeri na ozbiljne probleme prijevremeno rođenih beba i njihovih roditelja. Ova dan je vremenom prerastao u globalni pokret solidarnosti sa najmlađima koji su na početku života suočeni sa najvećim izazovima.

Ljubičasta boja je globalni simbol Svjetskog dana prijevremeno rođenih beba – u ovom kontekstu to je boja hrabrosti, saosjećanja i nade.

Simbolično, puštanje ljubičastih balona ka nebu je znak podrške prijevremeno rođenim “malim divovima”, ali i znak sjećanja na njihove drugare koji, nažalost, nisu preživjeli, piše Blic.