Ekipa Srpskainfo „zavirila“ je u privatni život ovog običnog čovjeka, doktora elektrotehničkih nauka, redovnog profesora i bivšeg dekana Elektrotehničkog fakulteta u Banjaluci.
Kada završi poslovne obaveze Branko se vraća kući, a kaže da je uvijek siguran da će ga dočekati i obradovati mu se njegova dva ljubimca Luka i Napoleon, odnosno Lule i Napo.
– Oni mi se uvijek onako baš obraduju, izuzetno su veseli, razigrani. Prvo kad uđem u kuću, moram njih da pomazim. A onda sve ostalo, naravno, veoma se radujem i što vidim ostale u kućane, suprugu, ćerku. Ipak, njih dvojica su prvi koji me dočekaju, pošto supruga i kćerka imaju dosta i svojih obaveza – ispričao je Branko Blanuša.
Zbog obaveza, često se zna desiti da mu je supruga u radionici, a kćerka na poslu, ali Lule i Napo su uvijek tu.
Porodični rituali
Za Branka je najljepše kada su svi na okupu i kada imaju priliku da njeguju svoje porodične rituale u koje spadaju vikendom – zajednički ručak, popodnevna kafa, šetnja sa psima, razgovori, druženje i obavezni odlazak na pijacu.
– Mogu reći da smo svi izuzetno zaposleni, imamo mnogo aktivnosti. Pored ovih svojih profesionalnih obaveza, imam dosta i drugih koje su na neki način vezani za profesiju, ali nisu direktno u opisu radnog mjesta. Kćerka radi za jednu američku kompaniju, tako da je ona često popodne van kuće, ima takvo radno vrijeme. Supruga isto ima radionicu i bavi se restauracijom namještaja, tako da dosta vremena provodi tamo u radionci. I tako kada smo svi skupa onda zaista gledamo da iskoristimo to vrijeme – rekao je Blanuša.
Na pitanje šta ga najviše opušta u slobodno vrijeme ispričao je da izuzetno voli prirodu i boraviti van kuće.
– Kad imam nekog slobodnog vremena, kad nisam na poslu, kad nisam sa porodicom, onda gledam to da iskoristim negdje vani, da vozim bicikl, a zimi volim otići na skijanje. Takođe, ljubitelj sam plivanja, tako, uglavnom prirode i tih sportskih aktivnosti. To je ono što me zaista onako ispunjava. Naravno, kad se nađe vremena, a to je sve manje, uvijek dobro dođe pročitati neku knjigu – kaže Blanuša i dodaje da gotovo nikada ne gleda televiziju.
Udomljavanje slijepog psa
Govoreći o Luki i Napoleonu rekao je da ih mnogo voli i da su pravi kućni ljubimci. Ispričao je da je mops Napo, kćerkin pas koji je u njihovoj porodici od 2018. godine.
– Dobrica je, ali vrlo nestašan. Svi kažu za jednog mopsa da je on izuzetno nemiran – rekao je Blanuša i naglasio da se u toj ocijeni slažu i veterinar i grumerka koji vode brigu o njihovim psima.
Kao i drugi pripadnici njegove rase prilično je lijen i nije previše zainteresovan za učenje, ali ako počne to ipak ide dosta brzo.
– Lule je izuzetno pametan. Ne vidi, ali izgleda da je preko ostalih čula dobrim dijelom to nadomjestio. Potpuno se može samostalno kretati, ne samo ovdje nego i vani, iako je slijep. Njega smo udomili 2022. godine – ispričao je Branko Blanuša.
Lule, kako ga sada od milja zovu potpuno je slijep, a porodica je odlučila da mu pruži utočište do operacije i udomljavanja u Njemačkoj, na otprilike mjesec dana.
Odveli su ga na Veterinarski fakultet u Zagrebu, gdje je utvrđeno da je pas slijep od rođenja i da mu nikakva operacija ne bi mogla vratiti vid. Tada su rekli: „Lule, nećeš ti nigdje, ostaćeš kod nas“.
– Ono što je interesantno, njih dvojica se dobro slažu. Znači, nema nikakvih problema. Lule je izuzetno umiljat, jako pametan, pomalo ljubomoran. Posebno ako neko Napu mazi, on je već tu. Izuzetno se dobro kreće, budući da ne vidi i vani. I čak ima jedna interesantna stvar. Kad ih izvodimo u šetnju, Napu moram uvijek držati na povocu, a Luleta možemo pustiti. I čak i kad nije na povocu, on se sam jako dobro kreće, prati nas, dođe do kuće. Tako da je prava mala maza i dobrica. Dok je Napo nestaško. Ako nije na povocu, on ode. Želi da obiđe sva dvorišta sav komšiluk, tako da jednostavno ne smijemo ga kad smo vani pusti sa povoca, za razliku od Luleta, koji je slijep, ali poslušan – kaže Blanuša.
Supruga stub porodice
Govoreći o porodičnim vrijednostima koje treba čuvati i njegovati Branko Blanuša je rekao da su to prije svega pažnja, prijateljstvo, saosjećanje kada se desi da neko ima loš dan ili da je loše raspoložen, uz podršku koju je lijepo osjetiti u porodici.
– Zaista mislim ta podrška, prijateljstvo, ljubav, oslonac da su to zapravo te bitne vrijednosti, da možemo računati jedno na drugo kad je ne samo oni lijepi trenuci, nego i oni teški i, recimo, kad je neko bolestan, kad se ne osjeća dobro, kad ima nekih drugih problema, da član porodice bude taj koji će mu pružiti podršku, biti uz njega. Mislim da su to te prave porodične vrijednosti i, naravno, da se na neki način dijele te svakodnevne kućne porodične aktivnosti, da i tu ima razumijevanja, pomoći i podrške jednim drugima. Mislim da to zapravo čini kompletan jedan odnos unutar porodice – kaže on.
Stub porodice Blanuša prema riječima Branka je njegova supruga Dijana.
– Ona je ta, ipak, koja najviše nosi tih kućnih aktivnosti. Naravno, po mom mišljenju, i jedno i drugo imaju svoje mjesto u porodici. Bez daljnjeg, tako smo se nekako i organizovali i svako ima neke svoje obaveze, svoje poslove i sigurno u porodici trebaju jedno i drugo. Bez ta dva stuba porodice, porodica nije ono što trebalo biti da bude. I, naravno, djeca, to je ono posebno što ako ima, onda je to ono što krasi porodicu. Konkretno, u mom slučaju, ne krijem da je supruga taj stub porodice – odgovorio je Branko.
Sadašnji i bivši studenti kažu da im je on jedan od omiljenijih profesora, da prosto uživaju u njegovima predavanjima, a ovaj profesor nam je otkrio koliko je teško bilo doći do toga.
– Pa to je nešto što se stiče godinama. Mada mislim da tu imaju dvije stvari. Jedno je da neka profesija prirodno nekom više odgovara i leži – rekao je on.
Želio da postane pilot
Ispričao je da se ona „našao“ u toj profesiji, iako kada je bio mlađi nikada nije mislio čak ni da će studirati elektrotehniku, a pogotovo biti profesor. Njegova velika želja bila je da bude pilot, ali civilnog vazduhoplovstva, da vozi veliki avion.
– I sada se moji ukućani onako znaju našaliti sa mnom. Kažu „ti kad vidiš avion negdje na televiziji, više s tobom niko ne može razgovarati, potpuno si u tome“. S jedne strane sigurno ima toga da neko ima sklonost prema nekim profesijama, a te neke pedagoške, retoričke, didaktičke osobine, odnosno vještine, se dosta stiču i u toku samog obrazovanja, ali i poslije toga kad se počne raditi taj posao. Tako da, mislim da je to skup jednog i drugog da nešto ima prirodno, a da je dosta toga došlo kroz praksu rad i kroz samu profesiju u dužem vremenskom periodu – kaže Blanuša.
U radu sa studentima najviše ga ispunjava interakcija s njima, da osjeti da je ono što im objašnjava došlo do njih, da im je zanimljivo, da vole da čuju.
Ponosan je na to kada prilikom ispita i provjera znanja vidi je studentima prenio znanje, profesionalno i životno iskustvo.
– Drago mi je kada mnoge od njih, kada završe studij, kada se sretnemo negdje na ulici, a oni su ostvareni ljudi, profesionalno ostvareni i vrlo uspješni u tome čime se bave. Često se desi i da su sa porodicama, pa vidim njih i njihovu djecu. I onda stvarno osjetim se da sam napravio nešto dobro u životu – rekao je Branko Blanuša.
Na konstataciju da je on neobičan političar, naročito kada se uzme u obzir da mu je omiljeno prevozno sredstvo bicikl, što nije uobičajeno u domaćem političkom svijetu odgovorio je da nikada nije vidio politiku kao svoju profesiju.
– Nisam vidio sebe kao nekog političkog funkcionera, nekog ko će se baviti time, da mi to bude profesionalno opredjeljenje – kaže on.
Običan čovjek – neobičan političar
Dok je u prethodnom periodu obilazio stranačke opštinske odbore u Republici Srpskoj i upoznavao se sa simpatizerima mnogi su mu rekli da njegova priča nije klasično politička, nego viđenje nekih stvari iz jednog drugog ugla.
– Oni kažu, pa vi ste profesore onako običan čovjek kao svi mi. Baš tako, ja tako živim, s takvim ljudima se družim, takve ljude srećem, tamo gdje se ja krećem, na ulici, na radnom mjestu, u prodavnici. I to je sasvim prirodno da je taj odnos takav, možda ne političan, klasično kako su naši ljudi navikli to da gledaju – rekao je on.
Bicikl, kaže, koristi kad god može i kad to dozvoljavaju vremenske prilike.
– Vjerujte, loše vremenske prilike su samo ono kad snijeg padne ili baš kad je neka vremenska nepogoda – dodao je on.
Na pitanje šta ako postane predsjednik odgovorio je da je to vrlo nezgodno jer ima namjeru i tada da koristi bicikl. Možda ne baš za odlazak na posao mada ima i takvih slučajeva, posebno u skandinavskim zemljama, gdje nije neobično da najviši državni funkcioneri na posao idu biciklom ili autobusom.
– Vidjeću kako će stvari se odvijati. Ja bih vrlo rado, koliko bude mogućnosti da te dobre navike nastavim i u tom slučaju. Ako budem predsjednik ne znam samo kako bi onda pratnja, pošto moram imati obezbeđenje uz sebe, kako bi me oni pratili biciklu. Možda bi bili neki policajci na biciklu da idu zajedno sa mnom. Vrlo simpatično, vidjeću – rekao je on i dodao da će se bez obzira na sve truditi da se ne odriče dobrih navika i stvari u životu koje voli raditi, ako ne bude morao.
S obzirom da je aktivnije bavljenje politikom značajno uticalo na njegov privatni život pitali smo ga i da li ima trenutaka kada se zapita „Šta mi je ovo trebalo?“.
– Pa, desi se naravno da pitam, zbog čega sam ja sve ovo uradio, da iz jednog života koji je meni bio vrlo prijatan, života s kojim sam bio zadovoljan, gdje sam imao neke svoje dnevne životne rutine, aktivnosti isto tako koje volim, dosta se toga promijenio zbog svega ovog i nije bilo jednostavno se odreći nekih stvari koje volim raditi – rekao je on.
Naglasio je da je bio svjestan kada je prihvatio kandidaturu da će se mnogo toga u njegovom životu morati promijeniti.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.