"Šta mu je uradila, dajte cijelu priču" Komentari na drštvenim mrežama nakon ubistva Aldine od strane partnera izazivaju jezu

Još jedan femicid u godini koja kao da ne prestaje da broji ubijene žene. Još jedna kćerka, sestra, prijateljica, koja je tražila pomoć, vikala, bkežala od nasilnika. Aldina Jahić je uletjela je u kafić pun ljudi u mjestu koje je doživjela kao posljednji spas, i upravo tamo izgubila život.

I dok porodica, prijatelji i ljudi širom regiona tuguju, internet je ponovo pokazao svoje najmračnije lice.

Komentari koji bole više od tišine

Umjesto saosjećanja, empatije i podrške, ispod vijesti o Aldininom ubistvu pojavili su se porazni komentari. Komentari koji krive žrtvu, koji opravdavaju nasilnika, koji trivijalizuju femicid. Komentari koji bi trebalo da šokiraju svakog čovjeka sa trunkom ljudskosti.

Samo neki od njih zvuče ovako:

“Žene često vole i biraju psihopate. Učite kćerke da ne biraju psihopate.”

“A šta mu je uradila? Dajte cijelu priču.”

“On je 5 puta ljepši od nje. Što je morao da bude ljubomoran i ubije nju koja ima devijaciju nosa, kad je mogao da ima mnogo ljepšu djevojku?”

“Šta hoćete više? Žene su dovoljno zaštićene već.”

Ovo nisu komentari, ovo su ožiljci. Na duši porodice, na sjećanju na Aldinu, ali i na svim ženama koje trenutno trpe nasilje i koje možda baš ovog trenutka gledaju te iste vijesti.

Žrtva nije kriva. Nikada.

Žrtve zaslužuju dostojanstvo, poštovanje i zaštitu. A ne javni linč. Ne omalovažavanje. Ne ruganje. Ne komentare koji pitaju “šta je uradila”, dok se za ubicu traži opravdanje u ljubomori ili izgledu.

Svaki takav komentar poručuje ženama koje trpe nasilje: “Niko ti neće vjerovati.”

Svaka riječ koja relativizuje femicid šapuće preživelim: “Tvoja je krivica.”

Svaki pokušaj da se priča skrene na nešto drugo poručuje: “Život žene je sporedan.”

A nije. I nikada ne smije biti.

Ovo je jednom riječju – sramota

Ove riječi čitaju žene koje i dalje žive sa nasilnicima. Čitaju ih one koje se spremaju da pobjegnu. One koje strahuju da bi i njihov ishod mogao biti isti kao Aldinin. Čitaju ih i njena porodica, koja pokušava da pronađe snagu da preživi dan.

Zato je važno ponavljati: vaše riječi imaju težinu. One mogu povrijediti, obeshrabriti, uplašiti. Ali mogu i da spasu.

Birajmo da budemo ljudi

Kada komentarišemo nasilje, komentarišemo nečiji život. Nečiju smrt. Nečiju tragediju. I zato:

Birajte empatiju, a ne krivljenje.

Birajte podršku, a ne osudu.

Birajte ljudskost, a ne cinizam.

Birajte da budete glas, a ne oružje.

Ovo čitaju porodice žrtava. Čitaju žene koje još ćute, koje se još bore, koje još traže izlaz. One moraju vidjeti ruku spasa, a ne gomilu optužbi.

Jer jedno pitanje i dalje stoji u vazduhu: “Koliko mrtvih žena je dovoljno mrtvih?”

Sve dok društvo okrivljuje žrtvu, nijedna neće biti sigurna.

Budimo ljudi. U komentarima. U stvarnom životu. U svemu, piše Ona.rs.