(VIDEO) Banjalučki advokat Aleksandar Jokić OTVORENO „Kakvo društvo ostavljamo mladima, ne zaslužujemo ni MINIMUM POŠTOVANJA“

Naravno, promjena neće biti dok god ih većina građana ne bude željela i to iskreno, a ne samo preko društvenih mreža. Za sada je ta borba tiha i sporadična.

Da li mi uopšte možemo da očekujemo pravdu s obzirom da se protiv nepravde ne borimo onako kako bi trebalo ?

Iskreno, mislim da ne možemo. Zvuči pesimistično, ali zapravo je to negdje stanje društva. Nije to nešto što se podari, što bi Džoni Štulić rekao: „Sloboda nije božje sjeme, pa da ti ga neko da“. Moramo se boriti za nju. Svaki dan bi trebalo da se borimo za nju, a građani neće. Jednostavno, kada dođe pred njihova vrata, tad se sjete pravde, ali nekog opšteg dobra, opšteg interesa nema u njihovim vizurama. Tu je sad borba da se građani probude, da se osvijeste. Taj dio je veći problem od ovih pojedinačnih borbi.

Regulacioni planovi u Banjaluci najavljuju zgrade na mjestima gdje su trebale biti škole i vrtići. Svjedoci smo da se po banjalučkim naseljima narod počinje polako buditi, ali kao da ih nema dovoljno. Ti si sa druge strane na “prvim linijama” uvijek.

Bio sam neko ko je u tome prepoznao javni interes i neko sam ko voli ovaj grad. Sve lijepo što mi se desilo u životu, desilo mi se u ovom gradu. Vezan sam za Banjaluku i negdje sam osjetio potrebu da branim taj grad od uništavanja. Pojavio sam se na ne znam više ni koliko tih javnih rasprava i skupova, kada su bili u pitanju regulacioni planovi za Centar, za staru autobusku, za Aleju centar, pa Autocentar Vidović. Bilo je tih, ne mogu ni da popamtim koliko regulacionih planova, Mejdan naprimjer. I svaki put se građani pojave, kada je njihovo naselje u pitanju. Svi su tada svjesni svega. I svih problema koje imamo i načina na koji se donose određene odluke, kako se ne sluša struka, kako struka jedno priča na javnoj raspravi, a onda vlast drugo odluči. I onda, kada se pojavi sljedeći regulacioni plan, tih ljudi koji su ranije bili, njih više nema. Onda se pojave neki novi. Jednostavno, „naš problem“ kada se riješi, kada prođe taj „naš problem“, prestaje i „naš interes“ i boli nas briga za druge.

I svaki put jedno te isto se ponavlja ljudima, pitaju se: „ Je li moguće ovo?“ Pa moguće je. Dokle god ne shvatimo da moramo biti tu jedni za druge, dešavaće se tako, pojaviće se neko naselje, mi ćemo se pojaviti tu i pomoći ćemo stanovnicima tog naselja koliko se može.

I onda kada prođe njihova borba iz tog naselja, neće ostati nijedan, eventualno jedan građanin koji će se boriti za neko sljedeće naselje, u kom on nema direktni interes. To je veći problem ovdje.

Možemo li se na takav način izboriti?

Mislim da nema nikakve mogućnosti. Jer gledajte, kad prođe vaš problem, ako vi više niste zainteresovani za dalju borbu, niste bitni, niste vidljivi, nema vas na radaru. To je meni problem generalno sa Banjalukom i sa eto, trenutno su tema regulacioni planovi, ali zapravo to je tema sa svim problemima ovog grada. Od odvoza smeća, zagađenja itd. Mislim i u državi generalno je to problem.

Zagađen vazduh u Banjaluci se sve više povezuje sa masovnom izgradnjom zgrada.

Mislim da je ta gradnja protivna urbanističkom planu počela nekako da se omasovljuje u posljednjih pet, šest godina. Vidjeli su ljudi da prolazi.

Znaš, ne reaguje tužilašto, ne reaguje dovoljno inspektorat, prođe to kroz regulacioni plan, izmijeni se regulacioni plan, niko ga ne obara. Onda taj regulacioni plan tako neustavan i nezakonit, rezultuje lokacijskim uslovima, građevinskom dozvolom, na kraju upotrebnom dozvolom i vi na kraju imate objekat koji se koristi, a koji je protivan urbanističkom planu. Gradi se trenutno na obali Vrbasa. Mi smo pisali i tužilaštu krivičnu prijavu i Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za ocjenu zakonitosti tog regulacionog plana i inspektoratu, pa građevinskoj inspekciji smo pisali pritužbu. Svi trenutno ćute, a radovi su u punom jeku. I sad da smo mi neko uređeno društvo, na obali Vrbasa se ne smije graditi, to nema govora. U važećem urbanističkom planu iz 1975. godine se kaže da je to apsolutno zabranjeno za gradnju. To je urbano zelenilo i jedan od rijetkih dijelova grada koji je zaštićen i mi tu gradimo zgradu. I onda svi ćute, svi se prave da to ne postoji, da nema tog problema. Sutra kada budu poplave, svi će reći odakle? Kao što je i zagađenje. Gradimo zgrade, a na javnim raspravama je bilo nekoliko mladih ljudi koji su iz istih motiva kao i mi, iz javnog interesa, dolazili i objašnjavali. Pravili su plan aeracije i govorili kako će to što oni predlažu negativno uticati na strujanje vazduha u Banjaluci, da neće biti provjetravanje u tim naseljima. Niko ih nije slušao. I onda se dvije, tri godine kasnije uhvatimo za glavu odakle nama toliko zagađenje, odakle takav vazduh, zašto ima sve više oboljelih.

Konstantno, dakle, imamo pitanje poplava, imamo pitanje vazduha, niko se ne osvrće. Evo sad se osvrću kada je riječ o parohijskom domu tamo u centru grada, i onom malom parkiću koji će biti zabetoniran. A sjetićeš se kad smo se borili za to, jer je parohijski dom prvo trebao da bude ispred Banskog dvora. Između hrama i Banskog dvora, dakle da zakloni obje te građevine koje su razglednica Banjaluke. I eto, prošlo je sada. Uspjeli smo ga pomjeriti, ali onda, nakon toga su, negdje daleko od očiju javnosti, proveli proceduru kako treba povećati gabarite tog objekta. Sad je to zgrada ogromna koja će tu da nikne. I sad su se svi sjetili toga, kad su došli bageri. Sad je kasno.

Još jedan primjer nebuloznih odluka u gradu je podzemna garaža u naselju Krajina sa 400 parking mjesta koja je zatvorena godinama i ništa se ne rješava.

Pa i to je jedno od pitanja koje stoji zamrznuto. Pa ja ne znam više koliko godina, jedno, desetak godina, zaista ne znam zašto to niko ne rješava. Opet građani, mi koji tu živimo ne pravimo dovoljan pritisak. Sva ta pitanja se rješavaju stihijski i mi nemamo tu mogućnost da baš sve ispratimo. Kada vidite da se svaki dan javlja novi problem, novo pitanje, jednostavno ljudi gube i entuzijazam, i volju, i energiju, a niko se ne priključuje, nema te nove energije koja dolazi. Evo, imali smo tu, meni jako dragu građansku inicijativu za Urbanistički plan. Prikupljali smo potpise, proveli smo čitavu proceduru, shodno zakonu o referendumu i građanskoj inicijativi. Prikupili smo dovoljan broj potpisa, ali ja opet smatram, nedovoljan.

Koliko je prikupljeno potpisa?

Mislim da je bilo prikupljeno 1.700 potpisa, više nego što je trebalo, ali za takvo jedno pitanje, za upravo ovo sve što mi sada pričamo, sve to bi se riješilo donošenjem novog Urbanističkog plana.

Gdje je zapelo?

Nema interesa, očigledno. Taj urbanistički plan stoji već 10 godina u raznim ladicama i procedurama. Stručna javnost se buni, traži da se donese Savjet plana koji je sastavljen mahom od profesora, najeminentnijih stručnjaka iz te oblasti na ovim prostorima. Bukvalno mole ljudi da ih pitamo, da ih uključe u proceduru. Ne postoji politička volja, ne postoji investitorska volja. Više ne znam čija volja je bitna da se to riješi, ali je poenta da smo mi tražili da se zabrani, odnosno da se onemogući izmjena regulacionih planova dok se ne usvoji novi urbanistički plan. To je najnormalnija stvar, usvojiti urbanistički plan. Da su htjeli, mogli su ga usvojiti do kraja prošle godine. Mogao je biti usvojen i ne bi bilo kočenja, nikakvog. Glavni argument je ne može grad da stane sa gradnjom. To je argument kojeg ni djeca u vrtićkom uzrastu ne prihvataju. Ali eto, i dalje je isti argument, a zapravo se ništa i ne dešava. Ti regulacioni planovi se opet pojavljuju na dnevnom redu Skupštine grada, evo sada ih ima 25.

Tvoj primarni posao je krivica, ali pored svega navedenog pomagao si i udruženjima novinara kada je kleveta kriminalizovana. Mi novinari znamo da nije bilo tebe i kolega, sada bi imali veliki broj optuženih za ovo krivično djelo.

Da bi krivično djelo klevete izgledalo malo drugačije, izgledalo bi, ali dobro, nismo Jovana Kisin Zagajac i ja bili jedini. Tu je bila i gospođa Vesna Laburić, tu je bilo još stručnjaka koji su pomagali iz Srbije koji su davali svoja iskustva. Zapravo to je bila opet jedna od tih akcija za javni interes gdje smo pokušavali da stavimo javni interes ispred privatnog interesa, ispred nekih naših ličnih ciljeva i da jednostavno pogledamo kakve posljedice po društvo mogu da donesu određene odluke po slobodu izražavanja prije svega. Jer kao što si rekao, meni je primarno da se bavim krivicom i medijskim pravom, ali medijskog prava ima mnogo manje nego krivice kod nas u društvu,  takvo smo društvo, tako da sam većinski advokat, krivičar. To su mi dvije oblasti, ovo ostalo zaštita ljudskih prava i kao borac za ljudska prava ili zaštitnik zaštitnika da, to mi je sporedno da kažem, to radim u slobodno vrijeme, ako se može tako reći.

Zašto kao i ostale kolege advokati, jednostavno ne uzimaš „kajmak“ u toj krivici, nego slobodno vrijeme koristiš da se boriš za dobro svima, a ogromna većina ćuti. Odakle crpiš volju i snagu za to?

Ne znam stvarno. Pričali smo mi više puta o tome i jedino što mogu da odgovorim na to pitanje jeste taj neki unutrašnji osjećaj. Kolokvijalno rečeno, radi me. Ne mogu da trpim baš toliko nepravdu. Volim principijelnost, pa vjerovatno iz tog nekog razloga. Ne vidim druge motive. Sam kažeš, finansijski sigurno nije isplativo, nisam najpopularniji čovjek, nemam nikakve benefite. Ono što imam jeste to da ljudi prepoznaju taj rad, cijene ga, ako ništa drugo, nemaju ništa negativno reći, mogu mirno proći kroz grad, mirno spavati. To su neki hajde da kažem, meni bitni benefiti od ovih na koje odmah pomislimo kad kažemo da li se isplati ili ne isplati nešto raditi. Ali da li je lukrativno nije, to je definitivno. Ono što bi vlast voljela da ljudi misle jeste da smo svi mi koji to radimo neki strani plaćenici, jer eto, zaboga uključeni smo i radimo to sa nevladinim organizacijama. Ja bih volio da jesam. Nisam ja gadljiv na pare, ja sam gadljiv na neprincipijelnost i nepravdu, ali zapravo ja uvijek kažem ja sam strani volonter, a ne strani plaćenik, tako da nije to ni problematično. Građani zaista mislim, da ni ne vjeruju u to i ne slušaju takve stvari. Ljudi ako ništa, prepoznaju taj rad ili me ne prepoznaju kao nekog ko je negativan, što je sasvim dovoljno za ovo naše društvo.

Da li će se nešto promijeniti ako se promijeni vlast ?

Ma ne, to nema veze. Mijenjala se u Banjaluci, pa ako ćemo govoriti o promjenama promjene su nagore. To nije uopšte do vlasti i do predstavnika političkih partija, to je do onoga kakvi su birači, odnosno kakvi su građani. Kada mi budemo tražili od vlasti institucije mi ćemo dobiti institucije. Mi sada tražimo uvijek kontakt tačku. Daj nam našeg čovjeka koji može riješiti stvar. Daj ga u ministarstvu, daj na čelu Republike, daj na čelu grada onaj koji je glavni. Daj nam Tita, daj nam bega, kako god ga nazovi. Tako da promjenom vlasti može se promijeniti nešto sitno i da se samo drugačije preraspodijeli moć u društvu, ali i ta preraspodjela neće biti pravična i neće biti institucionalna. Dakle neće institucije početi da rade, nećemo imati vladavinu prava, nećemo imati pravnu državu dokle god mi kao građani ne budemo htjeli da je imamo. Čitava ova naša priča sada se svodi zapravo na ovo, mi nećemo institucije, mi nećemo da se problemi institucionalno rješavaju mi nećemo da imamo vladavinu prava. Ono što hoćemo to je da imamo nekog ko će riješiti naš mali problem i taj naš mali problem kad se riješi, mi više nemamo problem i mi smo zadovoljni, ne zanima nas dalje. Kasnije će doći neko drugi ko će rješavati probleme našeg djeteta.

Ostavljamo im baš bruku problema.

Nedavno sam pričao nešto na tu temu, pa kao govore mladi su danas nekulturni i nisu baš zainteresovani. Ljudi moji, oni su dobri, kakvo mi njima društvo ostavljamo. Ja bih sutra potpisao da oni idu i pljuju nas na ulici. Takvo smo im društvo ostavili da ne zaslužujemo nikakvo poštovanje, apsolutno ni promil poštovanja i ovo što imaju poštovanja prema nama, to je previše. Ne treba da nas persiraju, nikoga, niko nije zaslužio da ga persiraju, eto takvo društvo im ostavljamo.

Veliki si poštovalac Zemlje izlazećeg Sunca, Istoka i Kenda.

Konačno lijepe teme. Tu sam recimo odnedavno, u posljednjih godinu i nešto. Treniram u Banjaluci. Saša Purnjaga to vodi. Jedan veliki entuzijasta. Ako za mene kažemo da sam entuzijasta, onda je on entuzijasta na kub što se tiče japanskih sportova i vještina. Kendo je zapravo japansko mačevanje, jedna divna vještina koja je mnogo više od puke fizičke sposobnosti. Zapravo veza japanske životne filozofije i vještine. Pronašao sam se u tome, mnogo ranije. Zapravo moja ljubav prema Japanu seže negdje u srednju školu kad sam se upoznao sa japanskom filozofijom i čitavim tim postavkama njihovog života, samurajske etike i tad sam se negdje zaljubio u sve. Kasnije i kroz motore. Član sa motokluba „Istok“. Naziv su osnivači dali po tome što su svi vozili japanske motore, dakle motore sa Istoka. Naravno da i ja vozim japanski motor, učim japanski jezik.

Zbunjuješ ljude po društvenim mrežama.

Haha, misle da su to hijeroglifi i kinesko pismo. Šta bih ja sada ali da, to mi je negdje opsesija i moj neki bijeg u srećni prostor. Ove godine planiram da odem u Japan prvi put, da to sebi priuštim, pa da vidim da li zaista u praksi žive ono što propovijedaju.

Rekli smo u razgovoru da ako ovaj intervju bude imao, eto 5.000 pregleda, nastavak ćemo raditi tako da ti budeš u odijelu samuraja, a ja u odijelu šeika, ostajemo li kod toga?

Dobro može, to je tizer. Ako ovaj video bude skupio 5.000 pregleda imamo drugi dio i nastavak. Ja u opremi za kendo, ti obučen kao šeik, pa ćemo naći neke bolje teme.