Kultura

TUŽNA ISPOVIJEST PJESNIKA Zbog raka ostao bez jezika, u najtežim trenucima pomogla mu Mira Banjac

Pjesnik, slikar, reditelj i čovjek koji je od života pravio magiju, Miroslav Mika Antić, preminuo je na današnji dan prije tačno 40 godina. Njegovi stihovi iz "Plavog čuperka" i "Besmrtne pjesme" žive i danas, ali njegov put do vječnosti bio je posut i trnjem i zlatnim prahom.

TUŽNA ISPOVIJEST PJESNIKA Zbog raka ostao bez jezika, u najtežim trenucima pomogla mu Mira Banjac
FOTO: RTV1 / YOUTUBE

Mika Antić je tokom života drugovao sa mnogim velikanima, a još u školskoj klupi u Kikindi sjedio je sa Jovanom Ćirilovim. Njegovi bliski prijatelji bili su i Momo Kapor, Arsen Dedić i Zuko Džumhur. Ipak, jedna želja ostala mu je neostvarena da izgradi odnos sa našim nobelovcem Ivom Andrićem.

Kako se tada pričalo, Andrić nije želio ni da čuje za njega, vjerovatno zbog Mikinog boemskog načina života koji se kosio sa nobelovčevom “kancelarijskom prirodom” i asketizmom. Jednom prilikom u Aranđelovcu, jugoslovenski reprezentativci u džudou zamolili su Miku da posreduje kako bi se slikali sa Andrićem koji je večerao u izolovanom salonu, ali je pisac to glatko odbio.

Živio 12 mjeseci bez dinara, spasila ga Mira Banjac

Prije nego što je stekao slavu, Antić je radio razne poslove, od mornara do radnika u lutkarskom pozorištu, a novinarski zanat pekao je u “Dnevniku”. Njegov život u Novom Sadu obilježili su teški trenuci. Nakon razvoda od prve supruge Bube, podigao je platu za godinu dana unaprijed kako bi isplatio brakorazvodnu parnicu, zbog čega je cijelih 12 mjeseci živio bez ikakvih redovnih primanja.

U tim trenucima teške nemaštine, o njemu je brinula slavna glumica Mira Banjac, kod koje je odazio na ručak, a koja mu je poklanjala i garderobu. Uprkos svemu, Mika se nikada nije jadao svojoj porodici.

Svetlucave šake na odru i posljednja želja

Antić je preminuo 24. juna 1986. godine u bašti svoje kuće u Novom Sadu, i to na dan kada je primio Avnojevsku nagradu. Prethodno je oboleo od raka vilice, zbog čega su mu hirurzi odstranili deo jezika, što je kao pesnik izuzetno teško podnio.

U svojim poslednjim danima, gotovo fanatično je slikao suncokrete “boje sunca”, miješajući oker sa zlatnim prahom. Zbog toga je umro sa zlatom na rukama, koje nije moglo da se ispere, pa je na odru ležao sa šakama koje su svjetlucale.

Posljednja želja ovog nepopravljivog boema, ispisana njegovom rukom na papiru, bila je da ga poštede suvišnih konvencija na sahrani.

– Kad me budu iznosili, neka pročitaju “Besmrtnu pesmu”. A kad me pokopaju, neka Janika Balaž ili Tugomir odsvira “Pirav manga korkoro”. Niko ne sme da mi drži govor – ostavio je Mika u amanet.

Koliko je bio voljen i cijenjen u narodu, najbolje svedoči podatak da ga je na vječni počinak ispratilo više od 10.000 ljudi, prenosi Blic.