Umjetnica priča o ljubavi sa glumcem, željama, baki i jubilarnom izvođenju predstave „Balkan ekspres“ u Pozorištu na Terazijama, u kojoj tumači lik Lee.
Za nju je ovaj jubilej mnogo više od lijepog povoda za slavlje, jer je riječ o prvom takvom uspjehu u dosadašnjoj karijeri. Uloga djevojčice koja se u vihoru rata suočava sa okolnostima koje je primoravaju da prerano odraste postala je jedna od njenih najdražih.
– Ovaj jubilej je stvarno velika stvar za mene. To je moj prvi jubilej ikada, posebno u Pozorištu na Terazijama. Lea je moja mezimica, moja omiljena uloga. To je djevojčica koja u vihoru rata mora da prestane da bude dijete i da se snađe sama, uz pomoć različitih ljudi koji nisu njena porodica. Bilo je izazovno pronaći mjeru između djeteta i nekoga ko je, zbog životnih okolnosti, dijelom već odrastao – priča za „Blic“ Ksenija Repić Brstina.
Upravo u tome leži i posebnost njenog zadatka. Iako je Lea dijete, ona nosi emocije i životnu bol koje ne bi trebalo da budu dio odrastanja jednog mališana. U odnosu na filmsku verziju priče, lik u predstavi je nešto stariji, što glumici daje prostor da ga izgradi slojevitije i prikaže čitav raspon osjećanja.
– Kod nas je Lea malo starija nego u filmu, ali mislim da je zbog toga i slojevitija. Ima mnogo više emocija i neke životne boli koju tako malo dijete ne bi trebalo da ima. Bio je to veliki izazov za mene, ali ljubav prema toj ulozi je toliko velika da mi tokom njenog stvaranja ništa nije bilo teško – ističe glumica.
Iza aplauza koji dobija nakon svakog izvođenja kriju se velika koncentracija i emotivna posvećenost. Posebno zahtjevni dijelovi predstave su njena solo numera, duet sa Anjom Mit, odnosno Jelenom Jovičić, kao i završnica koju igra sa Slavenom Došlom, odnosno Žarkom Stepanovim.
– Moja uloga zahtijeva određenu vrstu koncentracije. Stalno moram da vodim računa o tome da nijednog trenutka ne izađem iz lika, da se držim njenih godina i vremena u kojem se radnja odvija. Moj solo song, duet, ali i sam kraj predstave emotivno su iscrpljujući. Poslije toga mi je potrebno sigurno pola sata da se dozovem i dođem sebi – iskrena je Ksenija.
Ipak, vjeruje da je „Balkan ekspres“ predstava koja će još dugo živjeti na sceni Pozorišta na Terazijama. Pedeseto izvođenje vidi kao početak jednog dugog pozorišnog života i nada se da će uskoro slaviti i stoto, pa čak i sto pedeseto izvođenje.
– Nadam se da ćemo stići do 100, 150 izvođenja. Zaista mislim da imamo takav proizvod da će se predstava igrati jako dugo. Vjerujem da će živjeti i kada ja više ne budem igrala Leu ili kada se ekipa promijeni, jer predstave u Pozorištu na Terazijama umiju da traju decenijama – kaže glumica.
Pozorište je njena najveća ljubav
Ksenija je trenutno vezana za nekoliko pozorišnih scena. Osim u „Balkan ekspresu“, publika Pozorišta na Terazijama može da je gleda i u mjuziklu „Cigani lete u nebo“. Ipak, njeno glumačko angažovanje ne završava se na ovoj sceni. Igra i u Madlenianumu, u predstavi „Da krenemo iz početka“, kao i u Beogradskom dramskom pozorištu, u komadu „Use nase i podase“.
Iako je snimala i televizijske projekte, od kojih neki još čekaju emitovanje, ne krije da se najispunjenije osjeća upravo na pozorišnim daskama.
– Mjuzikl je poseban žanr i za njega je potrebna posebna vrsta ljubavi, ali i snage i strpljenja. Volim i dramsko, klasično pozorište. Snimanja me čine srećnom, ali ovdje postoji posebna emocija, neka unutrašnja sreća zbog koje sam shvatila da sam potpuno pozorišni tip – kaže ona.
Jedan od projekata koji je obilježio njeno djetinjstvo i usmjerio je ka glumi bila je serija „Selo gori, a baba se češlja“. Danas, kada na televiziji naiđe na reprizu, posebno je dirnu scene sa kolegama kojih više nema. Među njima je i Milorad Mandić Manda, sa kojim je radila kao djevojčica.
– Mnogo mi bude drago kada vidim tu seriju. Drago mi je da se podsjetim ljudi koji, nažalost, više nisu sa nama. Ta serija je glavni krivac što se bavim ovim poslom. Tako sam zavoljela glumu i taj adrenalin koji kao dijete nisam ni razumjela. Mnogo sam voljela da idem na snimanja i da radim. Kada danas naiđem na scene sa pokojnim Mandom, nekada se čak i rastužim od sreće, odnosno raznježim – priznaje Ksenija.
Moja baka Ljilja je jedini krivac
Za njenu ljubav prema glumi najveće zasluge ima baka, poznata glumica Ljiljana Stjepanović. Ksenija je kao djevojčica imala priliku da odrasta uz pozorište, probe, predstave i filmske setove, pa joj je glumački svijet od najranijih dana bio blizak.
– Apsolutno je baka glavni i jedini krivac! Nas dvije i danas imamo specifičan odnos. Ja sam njena prva unuka, a ona je bila veoma mlada kada je postala baka. Veliki dio mog djetinjstva provela sam uz nju, na beskonačnim probama i predstavama u Pozorištu na Terazijama i drugim pozorištima, ali i na filmskim i televizijskim setovima. Upoznala sam mnogo divnih ljudi koji su mi danas kolege. Ljilja je, u stvari, apsolutno kriva za sve – kaže kroz osmijeh.
Na pitanje kako je baka danas, Ksenija odgovara da je dobro, a potom se razgovor prirodno okreće još jednom velikom događaju u njenom životu, udaji. Glumica je nedavno izgovorila sudbonosno „da“ svom dugogodišnjem partneru, sa kojim je u vezi skoro sedam godina. Vjenčali su se u septembru, i građanski i crkveno, dok su sredinom oktobra organizovali slavlje za porodicu i prijatelje.
– Sve je bilo baš onako kako smo željeli. Vjenčali smo se iz velike ljubavi i ne vjerujem da je moglo da ispadne drugačije. Moj suprug i ja smo skoro sedam godina zajedno i zaista smo željeli da se vjenčamo. Slavlje je bilo onakvo kakvo sam maštala – priča kroz smijeh mlada glumica.
Posebno emotivan trenutak bio je za njenu baku, koja je, kako Ksenija otkriva, dugo čekala da se unuka uda. Ljiljana Stjepanović nije krila suze, ali ovog puta bile su to suze radosnice.
– Baka je plakala od sreće. Dugo je čekala da se udam i mnogo voli mog muža. Mi smo još kao djeca počeli da se zabavljamo i on je postao dio moje porodice, baš kao što sam ja dio njegove. Za nju je to bio poseban trenutak. Mislim da je najmanje što sam mogla da uradim za nju bilo upravo to da se udam – kaže Ksenija.
Na pitanje o svekru Branimiru Brstini, kroz osmijeh kaže da je i on veoma srećan zbog njihovog odnosa. Ističe da među njima vladaju prirodnost i međusobno prihvatanje, baš kao i u njenoj porodici.
– I on je veoma srećan. Ima dobru snajku, kao što moji roditelji imaju dobrog zeta. Prosto, to su sve neke normalne, prirodne stvari. Mi smo njihova djeca.
Mladenci sada planiraju i medeni mjesec, a prvi planovi vode ih u Aziju, odnosno na Tajland, odakle bi nastavili putovanje u zavisnosti od dogovora.
Gluma ostaje na sceni, kod kuće su važniji ručak i pas
Kada je riječ o zajedničkom životu, Ksenija i njen suprug, koji je takođe glumac, trude se da jasno razdvoje privatno i poslovno. Zajedno su studirali kod profesora Dragana Petrovića Peleta, a još od fakultetskih dana navikli su da jedno drugom budu podrška, ali bez pretvaranja doma u mjesto na kojem se neprestano razgovara o glumi i poslu.
– Posao nikada ne donosimo kući. Zajedno smo studirali, a kada smo počeli da radimo, svako je imao svoje obaveze. Naravno da možemo da se požalimo ili posavjetujemo, ali nema višesatnih razgovora o poslu i glumačkim dilemama. Kod kuće se bavimo ručkom, psom, time ko će šta da očisti i nekim potpuno drugim stvarima – otkriva glumica.
Iako su već imali priliku da zajedno rade, ne smatra da bi zajednička predstava ili projekat trebalo da bude nešto čemu će po svaku cijenu težiti. Kao studenti su snimali seriju „Zbornica“, u kojoj je igrala njegovu trudnu suprugu, a kasnije su se ponovo sreli pred kamerama u seriji „Dadilja sa sela“.
– Bilo nam je lijepo kada smo radili zajedno, ali mislim da u pozorištu možda nismo dovoljno kompatibilni za takvu saradnju. Ne zato što ne možemo da radimo zajedno, već zato što smo par i što neko tu ne bi živ kući došao – šali se Ksenija.
– Nije mi to neka velika želja. Mnogo mi je draže ono što imamo kod kuće nego da sutra radimo zajedno.
Dodaje da se udajom u njihovom odnosu ništa suštinski nije promijenilo. Zadržala je prezime Repić, uz koje je dodala i suprugovo prezime Brstina.
Kada je riječ o poslovnim planovima, glumica trenutno nema konkretne najave novih projekata. Do kraja godine očekuju je redovne predstave, ali i angažman u Dečjem pozorištu „Čarapa“, gdje posebno uživa u radu sa najmlađima.
– Mnogo volim da radim za djecu i sa djecom. To mi je jedan od omiljenih poslova kojima se bavim. Decembar već godinama posvećujem novogodišnjim dječjim predstavama i tome se posebno radujem – zaključuje Ksenija Repić Brstina.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.