Svjedoci smo da savremeni mlađi turisti i putnici sve više zaobilaze klasične turističke ponude, a istrajni pojedinci u Banjaluci i oko nje upravo rade na nekim dobrim pričama koje tek treba prepoznati. Kao što je, naprimjer, penjački festival Dril end Čil u kanjonu Tijesno.
Takođe bih izdvojio i par ugostiteljskih objekata, koji i dalje svojim arhaičnim enterijerom bude duhove nekog izgubljenog vremena.
Ne sviđa mi se nedostatak sluha (ne)odgovornih osoba. Nedostatak podrške mladim ljudima i njihovim idejama. Vođenje željama sitnih i krupnih kapitalista umjesto potrebama građana. Sistematsko marginalizovanje, što medijsko što fizičko, pojedinaca i grupa građana koji traže pravednije društvo.
Ono što gradu prije svega nedostaje, da bi uopšte i mogao biti prepoznat kao grad, jeste bolji sistem transporta i bolje upravljanje javnim površinama. Tu prije svega mislim na potrebu za efikasnim javnim prevozom, te saobraćajnom infrastrukturom koja afirmiše nemotorizovani saobraćaj.
S obzirom na zagađenje vazduha, sve uobičajeniju pretilost i kardiovaskularna oboljenja, količinu otpada i sve tanji novčanik – biciklistički saobraćaj treba da ima prvenstvo u odnosu na motorni, a pješaci prostor na kojem se ne bore za golu egzistenciju. A valja možda pomenuti i da ovdje nije u pitanju nikakvo favorizovanje određenog životnog stila; u pitanju je statistika i bezbroj puta oprobana praksa drugih gradova – zdravija prirodna i društvena sredina dugoročno donose i veće ekonomske benefite.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu