On je Andrija Hadžić, momak kojeg srećete u Knez Mihailovoj, a koji svirajući perkusije i pjevajući soul hitove zarađuje za život.
Ja sam sasvim običan momak koji vodi neobičan život – na najkraći način opisuje sebe ovaj dvadesetčetvorogodišnjak i započinje svoju priču.
Svoj rodni grad Paraćin napustio je sa 18 godina jer ga je, kako kaže, gušila mala sredina i želio je da započne novi, samostalan život. Najprije je otišao u Novi Sad na dvije godine gdje je počeo da živi od muzike.
– Imao sam svoj bend, pjevao sam na ulici, a neku godinu kasnije naučio sam da sviram perkusije, zatim klavir, kontabas, kao i razne vrste udaračkih instrumenata. Nikada se nisam školovao muzički, jer sam želio da moj stil ostane slobodan. Samim slušanjem muzike usvajam mnoge pokrete koje kasnije uspijevam sve više da izrazim. Dešavalo se da neki instrument prvi put vidim, počnem da sviram i ljudi se čude kako dobro zvuči, ali to je zbog toga što muzika živi u meni – priča Andrija Hadžić.
Ljubav prema muzici ili, kako kaže, slobodi koju osjeća kada svira i pjeva, odvela ga je na put po Evropi. Otišao je u Hag u Holandiju na poziv prijatelja, a pola godine svog života proveo je i u pećini u Granadi, gradu u južnoj Španiji.
– Klavir sam naučio da sviram u muzičkim školama i na željezničkoj stanici u Holandiji. Satima bih svirao, a nekada bi se okupili ljudi, nekada ne. Jednom sam šest mjeseci živio i u pećini u predjelu Alhambre u Granadi. To mi je najljepši grad jer je pun slobodoumnih ljudi, poput onih iz cirkusa, muzičara, umjetnika koji prodaju slike na ulici… Zanimljivo je da je tamo život u pećini prihvaćen. Šta više, ljudi ih sređuju, te u mnogima imaju i struju i vodu. Dešavalo se da se okupimo nas 20 muzičara, koji se do tada nismo poznavali, i da sviramo kao jedan – priča svoja neobična iskustva mladi umjetnik.
Put ga je nerijetko odvodio i u crnogorsko primorje, Krit i Luksemburg gdje je živio i radio po mjesec dana. Mnogim ljudima je, kaže, čudno kako tek tako može negdje da otputuje.
– Čudno im je kako mogu da odem bez ikakvog plana, ali meni nije zanimljivo kada se učaurim u svakodnevnicu, ne volim kada stvari postanu rutina. Imam podršku roditelja, otac je uvijek prihvatao moje odluke, majka je brinula da li ću se snaći, dok sam ja uvijek radio ono što mi prija – objašnjava Hadžić.
Trenutno živi u Beogradu gdje svira perkusije i pjeva svakog petka i subote u Knez Mihailovoj, od čega zarađuje za život.
– Sviram po tri ili četiri sata dnevno jer moj način pjevanja i sviranja iziskuje dosta energije, pa moram da čuvam glas. Trudim se da budem apstraktan i da dosta improvizujem kombinujući melodije balkanskih, sjevernoafričkih ili bliskoistočnih uticaja. Naravno, osim orijental džeza, tu su i neke soul, pop i rok pjesme koje su poznate ljudima. Ipak, koliko god se trudio da zaradim, život uličnog umjetnika nije lak. Neko prođe i ostavi 20 dinara, pa čak i 500, dok ima onih koji snimaju nastup i odu a ne ostave ni dinar, ali ne osuđujem nikoga – objašnjava Andrija i dodaje da se dešavalo da mu se pridruže ljudi sa drugim instrumentima te zajedno naprave šou.
Poezija, proza i slikarstvo
Nedavno je, kaže, osnovao i bend sa kojim je imao dvije svirke u “Poletu”. Pored muzike, Andrija slika, piše poeziju i prozu, a obožava i da kuva. Kako kaže, važno mu je da se “konstantno bavi kreativnim radom”.
– Želim nekome da uljepšam dan ili život, da darujem ljudima ono što dolazi iz dubine moje duše. Počeo sam da pišem knjigu “Život u dlanovima” koja bi bila neka vrsta autobiografije, imam dvije pune sveske poezije, a nedavno sam počeo da ulažem i u apstraktno slikarstvo. Naravno, muzika je uvijek tu. Mislim da je ona najvećim dijelom emocija koja izlazi i kanališe se, ali i ljudski poriv da ostavi nešto iza sebe – priča Andrija i dodaje da su mu muzički uzori Doni Hatavej, Džejms Braun i Nina Simon.
Planovi za budućnost
Iako živi život bez nekog posebnog planiranja, svjestan je da ne može doveka svirati i pjevati na beogradskoj štafti.
– Plan mi je da ponovo odem u Luksemburg jer je tamo bolji životni standard. Želim da zaradim novac i od njega da otvorim muzički studio i da sredim svoju porodičnu kuću u Paraćinu. Niko nije rekao da će biti lako. Loša iskustva su moja motivacija da budem što bolji. Mogu da budu neprijatna, ali ne i nužno negativna, jer se na greškama uči. Važno je da se čovjek fokusira na ono što voli, da bude istrajan i onda svakodnevni problemi gube na značaju. Ako postoji nešto što će da te spriječi da budeš dobar, sigurno je da ne postoji ništa što će da te spriječi da pokušaš – zaključuje Andrija, piše Blic.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.