Ona nam je rođenjem usađena i prati nas čitavog života. Mnogi su toga svjesni, imaju sreću da su i pritom srećni. Ima i takvih koji umru boreći se protiv toga poput kuge. Takvi nikada nisu imali u svojim srcima ni državu ni djecu.
Najveću ljubav prema svojoj državi imaju gastarbajteri. Njihova ljubav počiva na prošlosti, vezana je za uspomene koje ma kakve bile uvijek izgledaju kao čarobni cvijet, najljepši na svijetu. Gastarbajteri žive rasuti po cijelom svijetu. Tijelom u tuđini, a dušom u svojoj zemlji. Danju rade kao ludi, padaju umorni u postelju, zatvaraju oči i atomskom brzinom lete u mislima u svoju zemlju, u svoju prošlost. Niko bolje od njih ne poznaje svoju zemlju. Svaku kuću, svako drvo, svaki izlazak sunca ukradu oni od nje i ponesu u tuđinu.
Čuvaju oni svoju zemlju u tuđini, kao svoje dijete i ne daju da padne trun na nju. Bore se za nju, pričaju strancima kako je to najljepša i najpravednija zemlja. Čuvaju ljubomorno pare za nju. Sve što mogu kriju od tuđe zemlje, strpaju u novčanik i nose svojoj majci zemlji. Mnogi od tih gastarbajtera sazidali su više kuća, nikada ne živeći u njima, ali uvijek ponosni i čekajući neko daleko sutra. Djecu su naučili svom jeziku, hrane ih istorijom i pričama o Marku Kraljeviću. Vode ih u crkve i ovdje i tamo, napajaju djecu ljubavlju prema svojoj zemlji, a mržnjom prema zemlji u kojoj žive i rade. Osakatili su svoju djecu, a da to nisu ni primjetili, pocijepali su ih kao što su i oni sami bili.
E tu gastarbajteri, jedanput ili dvaput godišnje krenu sa svojom djecom i svojim teško ušteđenim parama i svojim krpama, a nerijetko i šerpama u svoju maticu da grade kuće, obiđu porodicu, da pomomognu kome god mogu, krenu na svoj famozni godišnji odmor. Budu oni u svojoj zemlji. Dođu zdravi, a vrate se nazad bolesni. Znate li zašto? Zato što ih njihova zemlja dočeka bičem. Počne da ih tuče već na carini, pa na putevima, stignu oni tako sa packama u svoj raj, a tu ih sačeka borba sa našom trulom i prema njima uvijek neprijateljski orjentisanom birokratijom.
Vuče ih ta birokratija ponekad za uvo, ponekad za nos, podsjeća ih da su gastarbajteri, nekad čak i da su izdajice. Nekad im izdaju neko uvjerenje, dozvolu, a nekad im kažu “Dođi sutra”, što znači iduće godine i tako opet sve ispočetka. Sve se to vrti u krug, zaljubljeni gastarbajteri ništa ne vide ili sebe ubjeđuju da to nisu vidjeli. Njima je važno da im dijete slučajno ne osjeti da u Srbiji nešto nije u redu, pa ga ili ostavljaju kod kuće, ili kod babe ili tetke. Ako nema kome, gastarbajter ga povede sa sobom ali mu stavlja ruke na oči kako ništa ne bi vidjelo i stalno mu ponavlja “Vidiš kako je naša zemlja lijepa”, prenosi Blic.
Uvijek kaže naša zemlja, a ne naš narod, a dijete nije glupo, vidi ono više no što se misli, vidi i ćuti. Vraća se razočarano nazad, ali krv nije voda, virus je u njemu i ono opet voli svoju zemlju kao što su to činili i njegovi otac i majka. Godišnji odmor se privodi kraju, snaga nestaje, novčanik se prazni, ko ima sreće vraća se cijelim kolima. Dosta ih ima koji se vrate bez kola, jer im budu ukradena. Ide taj gastarbajter posustalo nazad, uvrijeđen, ranjen, ali vremena za liječenje ima dosta do sljedećeg dolaska. I opet mu na jeziku pliva rečenica:
“Moja zemlja je najbolja i najljepša na svijetu”
Pitam se gdje ima toliko snage i ljubavi kao kod gastarbajtera. Zato kažem Srbiji i ljudima u njoj: Čuvajte i volite gastarbajtere. Primajte ih raširenih ruku, jer njih ima dosta i oni za ovu zemlju mogu da urade mnogo više nego što vi mislite. Ne tjerajte ih jer imaju šta da daju, Ljubav i novac, zar to nije dovoljno?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu