Ti snimci otkrivaju ljepotu koja je bila prisutna i te kako, bez botoksa i filera koji se danas nameću kao vodeći standard. Nekadašnja Ada Ciganlija bila je nešto sasvim drugo slabije “uređena”, slobodna i nepretenciozna.
Ljudi su dolazili s peškirom ispod miške i sendvičem u kesi, bez ležaljki, rezervacija i brendiranih torbi koje danas više služe za pokazivanje nego za nošenje stvari. Sve je djelovalo skromnije, ali sa više života.
Na starim snimcima svi su gotovo neprirodno mršavi po današnjim standardima – ali to nije bila dijeta, to je bio način života. Mnogo kretanja, malo stresa, bez procesirane hrane i konstantnog sjedenja pred ekranom.
Ljudi su bili pokretni, vedri, stalno u pokretu, i bez fitnes aplikacija, fit su bili svi.
Nije bilo savršenih poza za Instagram jer nije bilo Instagrama. Spontanost je bila norma, a ne izuzetak. Nije se jelo zbog slikanja, niti se smijalo zbog snimanja. Tadašnji osmijesi nisu bili za lajkovanje, već za druge ljude. Pogledi nisu bili upereni u telefon, već jedni u druge, u realnom kontaktu, oči u oči.
Modno gledano, nije bilo uniformisanosti. Svako je nosio šta je stigao, a opet, bilo je stila, duha, identiteta. Nije bilo važno da li kupaći ima etiketu od sto evra, bitno je bilo kako u njemu plivaš, skačeš, razgovaraš. Biti poseban tada nije značilo biti primeren, već biti svoj. To su, naravno, prokomentarisali i na društvenim mrežama, a posebno nas je dotakao ovaj komentar: Prelijepo… Bez kafića i restorana za liječenje kompleksa, rekao je neko, a naleteli smo i na:
– Mirnije, prostije, zdravije…
Od zapuštenog ostrva do beogradskog moraPravi hit u prestonici Jugoslavije, i sve do današnjeg dana, ostala je Ada Ciganlija. Nagla popularnost najvećeg gradskog rečnog ostrva, koje je Branislav Nušić nazvao “Vodeni cvet”, i obilje kupališta koja su nikla na čukaričkoj strani Ade tokom 1930-ih, navela je tadašnju gradsku vlast da već 1934. godine u urbanističke planove za predstojeću deceniju stavi sređivanje Ade Ciganlije i njeno pretvaranje od zapuštenog divljeg ostrva u centar gradske letnje rekreacije.
Dvadesetak godina kasnije, 1957. godine, nove vlasti naređuju da se krene sa krčenjem šume uz jedan deo adske obale, kao i pravljenje velike “narodne” plaže umesto dotadašnjih kupatila.
Inženjer Milan Pećinar je 1961. godine predložio da se Ada spoji sa kopnom velikim prelazima, južnim i severnim. Time bi se formiralo jezero, pravljenjem velikog taložnika uzvodno bi se osvežavala voda zarobljena budućim pregradama. Konačno 1978. godine, povezivanjem prevlakom sa gradom, obrazuje se veštačko Savsko jezero u dužini od oko četiri i nasipom od preko šest kilometara.
Krajem sedamdesetih godina urađen je i detaljni plan Ade Ciganlije, a krajem 20. veka Ada izrasta u najveće izletište, ne samo u Beogradu već i u ovom dijelu Evrope.
Mnogi znameniti umjetnici bili su veliki zaljubljenici u Adu Ciganliju. Prvi među njima, Momo Kapor, posvetio joj je mnoge slike, čak i jedan roman. Na Adi su, pored njega i Peđe Ristića, dane provodili i Pavle Vuisić, Bora Todorović, Živan Saramandić, Dejan Medaković, Bogdan Tirnanić.
Danas, gledajući te snimke, nešto nas zaboli. Ne samo zbog prošlosti, već i zbog onog što je nestalo; lakoće, jednostavnosti, zdravog razuma u odmoru. Ada Ciganlija je tada bila ogledalo jednog društva koje se možda nije imalo mnogo, ali je imalo dovoljno. I sebe, i druge. Bez filtera. Bez distance. Bez potrebe da se sve prikaže – jer sve se živjelo, piše Telegraf.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.