Vjerovatno se svi sjećate ovih riječi koje je izgovorio Danilo Bata Stojković u kultnom filmu „Balkanski špijun“, tumačeći lika koji je uvjeren da je uspio uhvatiti stranog obavještajca.
Stranog obavještajca nisu uhvatili, ali su godinama svojim životima branili vijekovna srpska ognjišta u Hrvatskoj, a samim tim i ona u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Na kraju su protjerani i raseljeni širom svijeta.
Nova oluja, ali ovaj put ne u vidu teške artiljerije i avijacije, već gorkih osjećanja početkom svakog avgusta „udara“ na krajiške Srbe koji su tog kobnog 4. avgusta 1995. godine napustili svoja ognjišta u najvećem egzodusu u modernoj evropskoj istoriji.
Sa vijekovnih ognjišta su otišli ispraćeni kanonadom teške artiljerije i napadima avijacije, a mnogi od njih se nikada više nisu vratili ni vidjeli svoja prijeratna ognjišta.
One koji su se vratili, danas niko i ne pominje. Pretvoreni su u statističku grešku i prepušteni sami sebi u polupustim, zaraslim selima, u koja tek ponekad neko svrati da ih obiđe.
„Muk i tama“, riječi su koje će vam svaki krajiški Srbin prvo reći kada ga pitate o tim danima kada su u nepreglednim kolonama krenuli iz svojih kuća iz sjeverne Dalmacije, Like, Banije, Korduna… put neizvjesnosti.
O sudbini krajiških Srba mogli bi se napisati romani. Mnoge priče su već ispričane, a mnoge vjerovatno nikada nećemo ni čuti.
Ove godine, 4. avgusta, kao i prethodnih godina, stotine političara sa obje strane Drine sjatili su se u Prijedor kako bi obilježili Dan sjećanja na ubijene i protjerane Srbe iz Hrvatske u zločinačkoj akciji “Oluja”. Svima su bila puna usta krajiških Srba, uz poruke kako ne smiju biti zaboravljeni.
Čim su kamere ugašene svi su se vratili svojim kućama, a krajiški Srbi, kao i svih prethodnih 28 godina, ostali su sami sa svojim sjećanjima na dan kada su sve izgubili.
U svojoj prijeratnoj državi su bili „tumor“ koji se, kako je 1995. godine rekao bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđma, „širio srcem Hrvatske“, a u svojoj novoj domovini na obje strane Drine postali su izbjeglice.
Protjerani iz krajeva u kojima su živjeli, ne pretjerano poželjni tamo gdje su pristigli.
Vlasti s obje strane Drine godinama ništa nisu učinile da se poboljša status Srba iz Krajine, a jedini korak koji je napravljen u ovih 28 godina jeste to što se u međuvremenu počela obilježavati godišnjica njihove tragedije.
Otud ne treba da čudi činjenica da hiljade krajiških Srba koji su bili u Srpskoj vojsci Krajine ni danas nemaju riješen vojni status.
Za vlasti s obje strane Drine oni su tek „paravojna formacija“ koja je negdje tamo ratovala i izgubila rat.
– Ni domovine, ni otadžbine – rekao nam je ovih dana jedan od demobilisanih boraca Srpske vojske Krajina.
Možda je to najbolja rečenica kojom možemo da opišemo sudbinu krajiških Srba.
Za 363 dana opet ćemo ih se svi sjetiti. Političari će se takmičiti ko će poslati gromoglasniju „patriotsku“ poruku, a onda će se sve utišati, i tako u krug.
A krajiški Srbi nastaviće sa svojim životima tamo gdje godinama unazad ponovo nastoje ostati i opstati, bilo na svojim vijekovnim ognjištima kao građani drugog reda, „manjina“, „povratnici“, bilo u novoj „domovini“ kao „izbjeglica“ iz Hrvatske.
Svačiji i na kraju ničiji.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu