On na široko govori o evropskim klinikama i bolnicama, gdje je proveo nekoliko godina, usavršio široku oblast hirurgije ali, za razliku od mnogih kolega i ostalih koji iz RS i BiH odlaze u svijet, Sredić na to ne pomišlja.
Zaposlen u gradiškoj Opštoj bolnici, gdje se vratio poslije usavršavanja u KBC Banjaluka, specijalizacije na Institutu za digestivnu hirurgiju Kliničkog centra Srbije, Univerzitetu „Fransoa Rable“ u Francuskoj, bolnicama u Parizu, Grenoblu, Ansiju i Šamberu… klinikama u Ludvigsburgu i Reutlingenu u Njemačkoj. Ovaj specijalista opšte i abdomenalne hirurgije koji govori francuski, italijanski, njemački i engleski jezik, učesnik svjetskih kongresa i drugih stručnih skupova endoskopskih i dijagnostičkih procedura nije pokleknuo pred iskušenjima svijeta nego odlučio da živi u svome kraju.
Ovde je najljepše za život, volim naša mjesta jer su ona, po prirodi ali i drugim ljepotama ravnopravna sa Evropom i svijetom. Nigdje nema Une, pored koje sam rođen i odrastao i čija ljepota nadmašuje Senu, niti plahovitog Vrbasa, čudesne Kozare, neponovljive Hercegovine, Trebinja, Mostara, Jajca, Bihaća, Banjaluke – priča Sredić poredeći i poslovne odnose u RS i BiH sa državam u koje, zbog stalnog učenja, godišnje odlazi više puta.
– Organizacija, disciplina, oprema, zarada, poimanja rada i života… sve je drugačije, apsolutno udaljeno i neuporedivo. Uslovi rada u svijetu se drastično razlikuju od naših, Njemci ili Francuzi drugačije shvataju obaveze i drugačije se odnose prema poslu, tamo je sve postavljeno kako treba. Ovdje se moramo uvijek dovijati, snalaziti, svaki dan je novo iskušenje jer je neponovljiv – opisuje Aleksa svoju svakodnevicu u gradiškoj Opštoj bolnici koja je na dobrom putu da se, po uslovima rada, bar djelimično približi Evropi, mada u geografskom smislu je najbliža u BiH.
– U mladosti, kada sam razmišljao da ostanem u Evropi, život je drugačije odredio. Poslije nisam imao odlučnosti da odem zauvijek, nego samo na kratko i da se ovdje vratim, da tu radim i živim primjenjujući znanje iz svijeta. Nije ovdje mnogo toga uređeno, odnosi među ljudima često su problematični, nejasni i nedovoljno definisani u poslovnom smislu ali me ni to nije otjeralo odavde. Ima i ovde ljepote i sreće, kako god to ko razumio – uvjerava Sredić kojeg putovanja, nakon napornog posla, oduvijek privlače.
-Time sebe nagrađujem poslije mnogo sati, znoja i truda u operacionim salama… Poslejdnjih mjeseci boravio sam duže u Turskoj, zemlji o kojoj sam imao predrasude ali sam se uvjerio da za to nisam imao razloga. Fasciniran sam organizovanošću i gostoprimstvom Turaka – opisuje naš sagovornik jedno od iskustava sa brojnih i čestih putovanja. On smatra da mladi u RS trebaju težiti kvalitetnijem školovanju, učiti jezike, boriti se za znanje, mijenjati anvike svoje nacije i društva, afirmisati svjetske vrednosti ali ne potjcenjiavti sebe i svoje vrijednosti.
– Mi ružno i loše govorimo o sebi a nigdje nema takve prirodne ljepote, dobrih ljudi, gostoprimstva kao ovdje ali mi to ne koristimo. Problem je u nedisciplini i lošim navikama. Moramo učiti omladinu da mijenja uslove života ovdje, da utiče na odnose, da gradi zajednicu i da bude gazda na svome nego sluga drugome u tuđini. To je naš zajednički zadatak i cilj, bar smatram da bi tako trebalo biti i zato nigdje neću odavde – iznosi Sredić teoriju o svojoj zemlji.
Prijateljstva
Klinika Ludvigsburg pored Štutgarta u koju odlazim posljednjih pet godina, priča Aleksa Sredić, služi za obuku Univerziteta Hajdelberg. Tamo sam mnogo naučio od profesora Karela Čače i njegovih saradnika, doktora Klausa Vermana i Tomasa Kajzera. Moj domaćin koji mi je to sve organizovao je prijatelj iz srednjoškolskih dana i zove se Senad Mahmutović iz Bihaća. U Francuskoj najviše odlazim u Pariz i Šamberi…a oko toga mi pomaže moj bivši šef, doktor Huges de Fresno te kolega Kristijan Vasile.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu