Željela je Jelka, vidjevši kolone djece, malih Kozarčana na putu u logore smrti tadašnje NDH-a iz kojih se većina nije vratila, da njen sin ne zaboravi svoj identitet, da mu se u pamćenje duboko ureže njegovo ime, prezime, njegovo malo selo.
Mnogo godina kasnije, Petrov sin Aleksandar, bivši diplomata, a sada stručnjak u tehnološkom sektoru u Sijetlu, pisac, slikar i novinar objavio je na engleskom jeziku knjigu o svome ocu.
Petar Babić je imao osam godina kada je odveden u logor Stara Gradiška, a poslije u Jastrebarsko, započeo je Aleksandar priču o glavnom junaku svoje knjige, predstavljene u “Kulturnom centru” u Gradiški.
Poslije oslobođenja logora, on je dospio u Staru Pazovu u Srbiji gdje je usvojen. Ipak, moja baka, a njegova majka Jelena pronašla ga je pomoću Crvenog krsta. Tada je moj otac Petar imao 13 godina. Nije se vratio na Kozaru, u Sovjak, nego dospio u Beograd, završio Filozofski fakultet i radio u BIGZ-u. Umro je 1998. godine – priča Aleksandar o svome ocu pokušavajući da pronađe još ponekoga iste sudbine, iz istog kraja.
Jedan od posljednjih bivših logoraša je slikar Boro Prpoš, takođe iz Sovjaka koji je emotivno doživio susret sa Aleksandrom, čijeg oca je poznavao.
– Petar se stalno trudio da glas o Sovjaku i malim Kozarčanima u ratu, njihovim patnjama, putuje po svijetu. Tu misiju, uz podršku moje supruge Amerikanke i dvije kćerke, ja sam nastavio. Zato Sovjak kao duhovno vrelo i zavjet moje porodice, svake godine posjećujem – ispričao nam je Aleksandar.
Djeca sa Kozare u Drugom svjetskom ratu podsjeća Aleksandar, bila su izložena brutalnom mučenju, ubijana su, pokrštavana u katoličku vjeru, dobijala druga, lažna i tuđa imena…
– Bio sam u Muzeju holokausta u Vašingtonu, čitao imena žrtava logora Jasenovac i tamo pronašao mnogo stradalnika iz kraja moga oca… To je u meni pokrenulo lavinu želje da pišem o svojim Babićima i svima koji su doživjeli strahote u Jasenovcu. U jednoj školi u Sijetlu, na prijedlog moje kćerke, pričao sam o iskustvima svoje porodice – iznio nam je Aleksandar pojedinosti svoje misije.
Učenici su, priča, crtali moju baku Jelenu kako trči za kamionom u kojem odvode njeno dijete, moga oca koji doziva mamu, pokušavali grafitnom olovkom dočarati njen jecaj, udaranje u prsa i padanje u nesvijest dok je ustaše brutalno udaraju kundacima pušaka i odvode na drugu stranu.
Crteži vršnjaka njegove kćerke na Aleksandra su djelovali potresno, podstakli ga na novi medij, na strip u kojim je, pored teksta dočarao djetinjstvo svoga oca, bake, kozaračke djece…
– Sekvencijalna umjetnost čini osnovu moje knjige. Svi znamo za stripove i njihove poruke, populaciju kojoj su namjenjeni. Ipak, nedavno su počeli da se pojavljuju umjetnici koji pomoću stripova govore o pravim, važnim temama – podsjeća Aleksandar.
On je knjigu “Moje ime je Petar Babić…” poklonio prijateljima, institucijama, školama u Americi i svijetu.
Grafička novela “Moje ime je Petar Babić iz sela Sovjaka” postala je dio arhivske biblioteke u Memorijalnom muzeju holokausta SAD u Vašingtonu.
– Moji prijatelji u Americi razumiju moju poruku, mada o svemu ne znaju mnogo. Čak su neki išli u muzeje da bi dopunili to znanje, da bi upoznali srpsku istoriju i kulturu – pričao on o svome ocu.
Kradom otvarao očeva pisma
Petar Babić nije pričao sinu o svome logorovanju, da ne bi dirao u bolna sjećanja niti potomke opterećivao zlom koje ga je snašlo u djetinjstvu. Tjeran znatiželjom, u djetinjstvu, kaže Aleksandar, ja sam kradom otvarao očeva pisma.
– Pisali su mu bivši mali logoraši tragajući za svojim identitetom. Posebno je za mene bilo interesantno pismo Udruženja djece preživjelih logoraša. Onda sam mu rekao, pa ti si bio u ratu, zašto ne pričaš o tome. Kada je popustio mojoj znatiželji, zanijemio sam, emocije su izašle iz mene i one jačaju godinama.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu