Veliki broj prijatelja i kolega je došlo da se oprosti od legendarnog glumca među kojima su Milan Caci Mihajlović, Vesna Čipčić, Petar Božović, Mima Karadžić, Branka Petrić, Radoš Bajić, Branka Pujić, Đorđe Mišina, Dragan Bjelogrlić, Vesna Trivalić, Dragan Mićanović, Peđa Bijelac, Vuk Drašković, Katarina Žutić..
Glumac Petar Božović održao je emotivni govor.
– Dva vijeka i dva milenijuma i čovjek ne zna odakle da krene. To je bila valjda 1978. godina, selo Gorinje, jesen, radi se predstava o povratku čovjeka iz Amerike. Milo mi je predstavio jednog prelijepog mladog dečka i kaže da mi je to sin. Oduševio sam se. Nisam znao da Žarko tek tada ide na prijemni u Beograd, rekao mi je poslije da je položio. Uočio sam jednu od crta koje su ga krasili. Pričali smo stalno i kaže mi da ga je sramota što mi jednom nije donio čašu vode. Ne sjećam se toga naravno, ćutimo i on kaže: “Oli da ti sada donesem?” Rekao sam mu da ode po flašu viskija, godinama kasnije smo donosili jedno drugom čašu vode – govori Božović i dodaje:
– Sjećanje me lakom tugom goli. Miriše lipa, kroz sumrak se čuje školska škripa. U susret otrčimo njima, a kari nas vrate srećne kući. Zalud uho zvukove lovi, zalud oko daljinama pipa, davno više ne čuje se škripa. Odlete nam Žare – rekao je Božović.
Glumac Dragan Bjelogrlić u svom potresnom govoru prisjetio se posljednjeg susreta sa Laušem.
– Kada odu najveći, svijet zastane, zvijezde se uskomešaju, disanje se zaustavi, srce se stegne, a nebo se otvori da primi velikana. Ostajemo zbunjeni. Obožavao sam da ga čitam, njegove slike i crteže, da ga gledam, da radim sa njim, a najviše od svega sa njim da pričam. Najviše smo pričali o iskušenjima, istoriji, pravdi, svemu… Svaki taj razgovor, odisali su njegovom gospodskom digresijom. Posljednji biješe prije manje od mjesec dana, na terasi tvoje bolničke sobe. Bio je topao cijeli dan, jeli smo teletinu i pili koka kolu, Anita, ti i ja. Nismo ni primijetili da nas je sustigla noć i vrijeme za rastanak. Rekoh ti tada kako mi je to najljepši dan poslije dužeg vremena, nisam znao da ću ga pamtiti kao najljepši u životu. Bio je jedinstven. Kao da je neko viši od nas u njemu izabrao junaka savremene antičke drame. Kroz takav život, Žarko je suvereno nosio ulogu tragičnog junaka, radio je to kao i sve, muški. Njegova krhka duša, to nije mogla da izdrži, podlegla je ranama, da tamo konačno nađe svoj mir. Posljednja slika, ti stojiš, i dalje si lijep i mašeš mi: “Vidimo se Bjelo”..
Govor na komemoraciji je održao i Svetozar Cvetković.
– Jedan je mali bijeli pas ostao bez svog gospodara, posmatrao sam ga kako tumara kroz porodicu Laušević. Kao kada se prije godinu i nešto dana prevrnuo na četiri noge jer je Žarko došao iz radnje. Bili smo u Njujorku, gledali smo Evroviziju i večerali. Ostadosmo sami nas dvojica, predamnom se pojavi prilika koju nisam imao decenijama unazad. Jedan prijatelj me je devedesetih pitao da li ga znam, i da mu se javi jer je važno. Žarko me je mirno gledao dok sam pričao, nisam ti to rekao jer je glupost, osjećao sam se odgovorno što ti nisam rekao da mu se javiš. Tada Žare izusti prilično mirno: “Bilo ih je najmanje 15 koji su rekli da im se javim. Nikome se nisam javio”. Anita nas je zatekla kako se smijemo, otpratio me je do metroa i to je bilo to. Igrali smo “Volju sinovljevu”, odlučujemo da sa snimanja odemo na dobar ručak. Stojimo u kolima, čekamo, motor staje pored nas i turira, osjećamo miris spaljenog benzina, jamaha se odlijepi od prozora – govori Svetozar i dodaje:
– Vidim četvrtastu tablicu na motoru, ćutim… Žarko prozbori konačno: “Ono je bila cetinjska registracija. Da li sam dobro video”. Opet smo ih sreli, zatrubio sam im i odjurili su. Posle smo u Njujorku radili neku predstavu, smjestio me je u crkvu da spavam, čuo se sa parohom, meni ipak nije bilo svejedno. Otišli smo odatle, pa mi je Žarko rekao: “Noću ne spavam, pišem, gledam stare snimke i prekid predstave “Sveti Sava”, tada sam vidio ovog paroha, mislio sam da možda samo liči na njega”… Rekao mu je kasnije da je poslije te noći počeo da nosi pištolj. Kada sam odlazio, gledao sam suze na Menhetnu koje je puštao za nama jer odlazimo, za životom, snom, Cetinjem, pozorištem… Koliko će ljudski organizam živjeti zavisi samo od nas, da li je važilo samo od Žarka?
Jedan od govornika na komemoraciji bio je i glumac Voja Brajović.
– Pitaju kako biste opisali njegov dar, šta je to što čini Žarka tako velikim? Sjetio sam se jedne priče o balerini koja je polagala audiciju za najveće pozorište Baljšoi teatar, odigrala je tačku, direktor joj je aplaudirao, rekao joj je da će biti primljena. Još uvijek u poklonu, zadovoljna, on joj kaže: “Samo da vam nešto kažem, nikad nećete biti prima balerina”, i ona kaže: “Ali zašto?”. Dodaje direktor: “Nemate ono što čini publiku da ustane sa stolice”. Žarko je imao to ono i zato su ga voljeli. Zbog te antičke tragedije, sada govorimo o njemu, umjesto da on decenijama ne bude taj koji isijava igrajući Šekspira, Čehova... “Smrt se neće moći hvalisati sjenkama tvojim”, rekao je Šekspir. Kopajući po stvarima, smišljajući šta da mu podarim, našao sam stihove koji su izgledali kao da ih je on napisao: “Sve što prođe, vječnost jedna biva, budan ispod svog imena koje budi ruka sa cvjetovima, završiće se putovanje, ostaće tiha brda, vjetar koji bludi. To čemu se molite je žalosni slavuj, ljubav nikada nije završena. Pusta sjena, a mene nema, ima ljubavi moje…” Njega nema, nema vašeg tate, našeg prijatelja, ali ostaje naša ljubav, poštovanje i naše divljenje – kazao je Voja Brajović pred okupljenima.
Na komemoraciju su govorili i Milan Marić, Vida Ognjanović, Irfan Mensur.
Ispraćaj i kremacija biće obavljeni danas na Novom groblju u Beogradu sa početkom u 14 časova.
Podsjetimo, Žarko Laušević preminuo je 15. novembra nakon teške i kraće bolesti. Imao je 63 godine.
Žarko Laušević rođen je 19. januara 1960. u Cetinju. Bio je srpski i crnogorski filmski i televizijski glumac. Dobitnik je velikog broja nagrada i važio je za jednog od najtalentovanijih glumaca svoje generacije.
Bio je član Jugoslovenskog dramskog pozorišta od 1982. do 1994. godine.
Prvu ulogu u JDP-u ostvario je 1981. godine u predstavi Raskršće. Na matičnoj sceni ostvario je uloge u brojnim predstavama među kojima su Hrvatski Faust, Muke po Živojinu, Kolubarska bitka, Baal, Valjevska bolnica, Pozorišne iluzije, Lažni car Šćepan mali…
Nastupao je na brojnim beogradskim i jugoslovenskim scenama u predstavama kao što su Gorski vijenac, Romeo i Đulijeta, Original falsifikata, Mala, Čaruga, Mačka na usijanom limenom krovu, Čekajući Godoa, Staklena menažerija, Sveti Sava, Kanjoš Macedonović…
Igrao je u preko trideset filmskih ostvarenja među kojima su Igmanski marš, Jagode u grlu, Lepota poroka, Šmeker, Dogodilo se na današnji dan, Oficir s ružom, Oktobarfest, Braća po materi, Original falsifikata, Crni bombarder, Bolje od bekstva, Nož, Smrdljiva bajka, Leto kada sam naučila da letim… Poslednji put, publici se poklonio na premijeri filma Heroji Halijarda u oktobru ove godine.
Značajne uloge ostvario je u televizijskim serijama Sivi dom, Vuk Karadžić, Zaboravljeni, Senke nad Balkanom, Koreni, Vreme zla, Državni službenik, Kalkanski krugovi, piše Blic.