Ja ne vidim publiku. I znam da je to prednost. Možda ne bih mogao biti tako iskren da vidim nečije lice koje se zgražava nad mojom istinom. Možda ne bih bio tako slobodan…
Nebojša od djetinjstva polako gubi vid. Roditelji su, naravno, tražili lijeka za bolest koja to uzrokuje i on je, razumljivo, bio voljan da mu se pomogne, ako je moguće… Ali činilo se da je na putovanjima koja za cilj imaju izliječenje, bilo važnije vidjeti gradove dok god oči u sebe propuštaju i malo svjetla, doživjeti trenutke i ljude… živjeti, umjesto popravljati “propuste” života.
– Kad dobro razmisliš o gubitku vida, o postepenom padanju mraka i prijetnji da će se jednog dana potpuno smračiti, simbolično se suočavaš sa smrću. Nije to lako. To je užasno teško. Ali, opet, ja ne volim patetiku. Mislim da me je Bog pogledao… Ko se suočava sa smrću, suočava se i sa životom. Mnogo radosti mi je donio gubitak vida. Ta svijest o životu koja se probudila… Tjera te na odnos, usmjerava na zajednicu, da se oslanjaš na ljude i da se onda oni oslanjaju na tebe. Godinama plaćam tako što otvorim novčanik ili dam šaku novčića konobaru ili trgovcu da uzme sam i duboko vjerujem da me niko nikada nije prevario… Pa usporavanje. Do sada bih možda već sto puta poginuo kad proradi adrenalin, a ovako sam bio prinuđen da usporim, da osjetim. Ne bih trebao voziti bicikl, pa ga vozim, ne bih trebao skijati, pa skijam… Ali sad to radim polako… Prisutnost i predaja, s napomenom čistote – rekao je.
Prihvatanje da su stvari onakve kakve jesu, a nisu onakve kakvima bismo mi željeli da one budu, donosi jedno veliko olakšanje i preusmjerava našu pažnju s problema na nove mogućnosti. Počinješ da pretpostavljaš da je sve s razlogom kako jeste i pitaš se kojim dobrom je tako. A onda se otvori jedan sasvim novi svijet, beskrajan svijet nepregledne ljepote, koju gotovo ne možeš da izdržiš i počinješ da se predaješ nečemu što ne umiješ logikom da dokučiš i objasniš i što nadrasta tvoju čulnost, prijeteći da je obesmisli.
– I ti bi sad odmah išao u monahe! Odškrinuo si jedan novi svijet, tvoj um ne može ni da ga spozna, a srce i duša su ti sve više tamo, misliš da bi sav ovozemaljski život dao za sretanja s tim beskrajem… Prvo si imao neki zemaljski život, uživao si u njemu, radovao se, bilo ti je lijepo, posao, žena, kuća, putovanja, pa došla djeca, male dvojke… I odjednom Bog! I ti bi samo plakao od ljepote i dobrote i bacio bi se u njegov bezdan i plakao i bacio bi se u njegov bezdan i plakao i bacio bi se u njegov bezdan… A ovo tijelo boli… I onda tražiš načina da uspostaviš harmoniju između duše i tijela, između neba i zemlje, između želje da se zamonašiš i želje za češkanjem, ljubljenjem i baklavom – dodao je Nebojša.
U tim situacijama, prihvatanje da možda imamo neki dar koji više ne želi da bude zanemaren, gradi most među svjetovima. U Nebojšinom slučaju, vladin uposlenik koji se bavi evropskim pravom, jer se samo ono moglo izučavati slušanjem, a ne čitanjem, treba sebi da obznani da je pjesnik koji želi da bude na sceni i govori svoju poeziju uz pratnju džez orkestra, u gradu u kom vlada vjerovanje da je to potpuna ludost.
– Od svog problema, ja sam uvijek bježao ka vani, ka ljudima. Nisam se mnogo alanlizirao. Više sam se reflektovao iz odnosa s drugim ljudima. A onda je uletjela poezija i ja sam počeo da se preispitujem kroz nju. Ne vjerujem da ja pišem te pjesme. Vjerujem da ih dobijam. Tu je za mene Bog. I čini mi se da tek sada uspijevam da nađem balans među svjetovima – zaključuje on.
Neke od tih pjesama u Nebojšinom životu su bile proročke. Ili je to snaga misli, moć izgovorene riječi, podsvijest koja se iscijedila u svijest i više ne može nazad, pa odlazi da oblikuje ovu čulnu realnost. Svi imamo svoje načine da komuniciramo s njom, samo se neki plaše, a nekim srećnicima su roditelji imenom, po rođenju, umanjili taj strah.
Nebojša Kuruzović
Samo vjeruj
Kad skočiš sa najdalje hridi logike, dočekaće te more ljubavi.
To nije stvar pameti i nauke, već vjera u život vječni.
To hrabri i iskreni, što padaju u slobodnom letu,
prije nego što udare o prvu kapljicu ljubavi,
ponavljaju u sebi samo jedno: “Vjeruj!”
Ruka tvoja zato nek ne krene da me zaustavi u toj sceni što te uistinu boli.
Ne možeš me sad razumjeti.
Molim te, molim, samo me voli.
A kad zaronim u to more svjetlosti,
na vrhu njenog dna ću naći nejljepšu stijenu.
Na njoj ću, za te, srcem ispisati:
“Pođi za njim i samo vjeruj!”
Projekat „Razgovori o buđenju“ finansira USAID, Centar za promociju civilnog društva, New Voices projekat.
Autor: Jelena Medić
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu