Običnim građanima bilo je zabranjeno da nose pamučnu odjeću i duge mantile, osim da bi sakrili povrede na nogama.
Poseban status, pored plemstva, imali su trgovci i ratnici; trgovci zato što su nabavljali krzno, dragulje i životne namirnice, a vojnici zato što su osiguravali vlast i za obrede žrtvovanja nabavljali ratne zarobljenike.
Obred vjenčanja bio je poseban. Nakon svečanog jela dotjeruju mladu djevojku: ruke i noge ukrase joj crvenim perjem, a lice ofarbaju u žuto… Zatim je u jednoj maloj svečanoj povorci sprovodi poslanstvo porodice mladoženje. Odvode je u njen novi dom. Svadba se okončava tako da se krajičak mladoženjinog mantila zašiva za košulju mlade. Kad im se napokon dodaju svježi kukuruzi, započinje svadbeno veselje. Svi su razdragani i opušteni. Ples traje duboko u noć, a mladenci će se povući tek kad ode i posljednja zvanica.
Dječaci su od malena odgajani kao ratnici. Kad bi doveli svog prvog zarobljenika, dozvoljavano im je da nose dugu kosu – znak dostojanstva i uvažavanja. No, ako duži period nisu uspijevali da ulove novu žrtvu, njihov bi ugled opadao i prijetilo im je isključenje iz staleža ratnika, a postojala je mogućnost da i sami postanu žrtve na obrednom žrtveniku.
Pored ratnika, sveštenika i naučnika, ugled su uživali i umjetnici koji su pravili nakit i perje. Specijalizirani trgovci prodavali su raznobojni pernati nakit. Posebno je na cijeni bilo živopisno perje kvecal-ptice i papagaja.
Jednako šarene bile su i ulice i kanali Tenoćitlana. Trgovci su nudili svoju robu, ljekari su imali svoje pacijente, a seljaci su prodavali voće i povrće… Samo su ratnici, daleko od gradova, u okolnim džunglama, vrebali svoje žrtve.
Bračni život je bio strogo definisan. Ako jedan od partnera ne bi izvršavao svoje obaveze, razvod je bio dozvoljen, a svojevoljno brakolomstvo je kažnjavano smrću. Muškarcima je bilo dozvoljeno da se samo jedanput žene, ali su u svojim domovima mogli imati više žena s kojima bi dijelili bračnu postelju. Priznavali su djecu iz takvih veza.
„Pijanice“, koji su pili previše pića pulke, isto su kao i preljubnici bili omalovažavani. Ko bi pijan na ulici podsticao pobunu strogo je kažnjavan. Obično mu je slijedila smrtna kazna na žrtveniku. Jedino su najstariji uživali u određenim privilegijama: smjeli su da piju koliko su željeli. Osim toga, bilo im je dozvoljeno da uživaju i u opojnom soku spravljenom od agave, a on ih je činio vedrim i raspoloženim. Bio je to dobar način da se zaborave svakidašnje muke i prijetnje bogova da će uništiti svijet.
(Nastaviće se)
Raniji tekstovi:
Atlantiđanske imperije (151): Avanturisti u Sonori
Atlantiđanske imperije (152): Mistici Meksika
Atlantiđanske imperije (153): Istorija Maja
Atlantiđanske imperije (154): Igra s loptom
Atlantiđanske imperije (155): Sveta knjiga “Popol Vuh”
Atlantiđanske imperije (156): Arhitektura i običaji Maja
Atlantiđanske imperije (157): Umjetnost Maja
Atlantiđanske imperije (158): Panteon Maja
Atlantiđanske imperije (159): Kalendar Maja
Atlantiđanske imperije (160): Olmeci
Atlantiđanske imperije (161): Totonaci
Atlantiđanske imperije (162): Tolteci
Atlantiđanske imperije (163): Zapoteci i Misteci
Atlantiđanske imperije (164): Asteci
Atlantiđanske imperije (165): Astečki kalendar
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu