Ne znam mnogo o tom čovjeku, osim da je bio pjesnik, srpskog porijekla, ali muhamedanac. Tada nikome nije bilo važno da li je musliman, pravoslavac ili katolik. Tada, te davne 1952. godine sam prvi put ugledao svjetlost dana, rodivši se baš u toj ulici u Banjaluci.
Moj stari je bio komunista. Borio se u partizanima još 1941. Hapsili su ga kao ilegalca i prije rata. Ne znam kako je iz Titovog Užica dospio u Banjaluku. Vjerovatno ti partijski poslovi?! Tu je upoznao učiteljicu, moju mamu, a onda sam i ja došao na svijet. Zvali su me “žuti”, zbog plave kose. Bio sam jedino dijete u porodici Marjanović.
Otac i majka bi me povremeno vodili u šetnju u centar grada; nije bilo daleko. Uvijek smo prolazili pored zatvora. Tamo su završavali oni “ koji nisu bili dobri”, govorila je moja mama. Zebnja bi se uvlačila u mene i nekako sam žurio da što prije prođemo pored te zgrade, u nadi da nikad neću dospjeti tamo.
Gradom su dominirale dvije džamije. Glavna je bila Ferhadija, u centru. Najveća od svih. Arnaudija, na tranzitnom putu, bila je druga po veličini. Pokušavao sam da razumijem o čemu pjeva hodža, sa minareta, dok prolazimo pored džamije. Nikad nisam uspio da pohvatam riječi; bio sam mali, da to sve razumijem.
Pamtim zelene krošnje drveća u glavnoj ulici. U Gospodskoj je uvijek bilo puno trgovina. Tu bi obavezno iskamčio sladoled (zimski ili ljetni). ”Zimski” je takođe bio u kornetu, ali pravljen samo od bjelanca prelivenog čokoladom, da ne bude leden, da se djeca ne prehlade!
U hotel “Bosnu” otac je majku i mene vodio uveče na muziku. Na ćevape smo išli na stanicu, ili u kafanu ”Lovac”, jer su tamo bili najbolji. Moj stari je bio predsjednik Rukometnog kluba Borac. Nedjeljom idemo na utakmice! Mama nije htjela. To je za nas, “ muškarce”. Borac je bio prvak države, i to one velike – Jugoslavije! Zapamtio sam i prezime najpopularnijeg igrača! Karadžić! (Kasnije će čovjeka sa istim prezimenom zapamtiti generacije)
Ljeti bi išli na plažu Halilovac. Sjećam se Vrbasa kao zelene, bistre i hladne rijeke. Umočio bih noge u vodu i tako bi se uglavnom i završavalo moje kupanje! Iznad je dominirala stara kamena tvrđava Kastel. Slušao sam priče o ratovima koju su protutnjali preko tih zidina. Više sam volio sadašnjost od krvave prošlosti.
Moji najbolji drugovi su bili Vehid i Vlado. Musliman i Hrvat. Visio sam kod obojice u kući. I oni kod mene. Zajedno smo išli u prvi osnovne. Radovali smo se kad u ulicu uđe čovjek sa kolicima, koji prodaje “kitir” (lopte od kokica uvaljanih u šećer). Uvijek je neko u džepu imao par aluminijumskih petodinarki, za svu trojicu.
Vladina mama nam je pravila sladoled! Nije bilo frižidera, ali se mogao kupiti led. Prodavcu su ga u blokovima vozili na kolicima niz ulicu. Kod Vehida smo pili sok od latica ruže, iz tegli koje su stajale na suncu u prozoru. Moja mama nam je pravila pitu od jabuka…
Jednog dana tata je donio televizor, crno-bijeli. Klinci iz komšiluka su predveče dolazili da zajedno gledamo “Mendu-mendovića”.
Kad sam završio četvrti razred, otac je dobio posao u Beogradu. Keva je patila za Banjalukom. Još dugo je govorila “bosanski”. Meni je bilo žao Vehida i Vlade. Na rastanku smo svi obećali jedan drugome da ćemo zajedno na fakultet! Nikad se više nismo sreli. Mene je progutao Beograd. Mali Srki je zauvijek ostao u Banjaluci…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu