Kada je Ena stigla u Banjaluku… Prvo su joj zasmetale klimatske razlike. Jako mnogo kiše, vrijeme stalno oblačno, zima nije imala snijeg (što je bila avangarda za Beograd) i temperatura nikad ispod nule.
Mislim da sam u Banjaluci prvi put bio 1996. godine, kada sam s nekim ljudima pregovarao za koncert grupe „Sanšajn“ na Kastelu.
U glavi mi često odzvanja glas Milene Plavšić kada pjeva pjesmu: “Banja Luko i ta tvoja sela”, i to tako traje decenijama.
Bio sam u mnogo gradova na Balkanu i na svijetu, ali do Banjaluke još nisam stigao.
Kako je lako zavoljeti te / Kako je lako voljeti te / Svakome daješ srce na dlanu onu iskru ljubavi / Kako je lijepo gledati te / Kad jutrom Vrbas probudi sve / Usnule ptice, poneki vir, da počnu pjesmu ljubavi / Polako budi se moj voljeni grad / Pogledaj, ulice su oživjele sad / Banjaluko, kreni, na dobro sve okreni.
Naša ljubav nije počela odmah, ni na prvi pogled. Posjetila sam Banjaluku prvi put kada smo sa Filmskim centrom predstavljali film „Zaspanka za vojnika“.
Davno, kada sam radio na III kanalu kao reditelj, i kada smo pokrenuli MTS - Muzičku Televiziju Srbije, javili su mi se ljudi sa RTRS; bio im je potreban muzički program.
Moje ulice, kaldrme koja se protezala od Žute kuće (nekadašnjeg zatvora), pa sve do tranzitnog puta i džamije Arnaudija, vjerovatno nema više?! Zvala se po Avdi Karabegoviću?
