Banjaluka

(FOTO) "Koliko varnica, toliko dječice": Živopisni božićni običaji u selima oko Banjaluke, neki zvuče nevjerovatno

Badnjak i pijukanje na Badnji dan, pa pečenica, česnica, okupljanje porodice oko stola i pravilo da se za Božić ne ide iz kuće...Sve su to običaji i rituali zajednički za sve Srbe pravoslavce koji drže do tradicije. Ali, postoje i običaji karakteristični za neka sela i krajeve.

(FOTO) "Koliko varnica, toliko dječice": Živopisni božićni običaji u selima oko Banjaluke, neki zvuče nevjerovatno
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

Najviše narodnih rituala na području banjalučke regije, koji korijene vuku još iz prethrišćanskog doba, sačuvano je na Zmijanju, odnosno na Manjači, i u Piskavici, u Potkozarju.

Neki su običaji zajednički ovim selima, neki posebni i vezani za ambijent u kojem su ljudi vijekovima živjeli.

Predbožićna priča počinje još 5. januara. Ovaj dan je u crkvenom kalendaru zapisan kao Dan Svetih 10 velikomučnika Kritskih, ali u narodu je poznat kao Tucindan – dan kada se “tuku” prasići za pečenicu.

prase na ražnju
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

Kako je ranije za “EuroBlic” objasnila Irena Medar Tanjga, profesorica etnologije na banjalučkom Prirodno-matematičkom fakultet, pečenica predstavlja žrtvu iz vremena mnogoboštva, koja se prinosi za rodnu iduću godinu.

Pečenica se ne smije dirati, grijeh je!

Iako se u selima peče kod kuće, zajedno sa rođacima i komšijama, na Tucindan ili na Badnji dan, strogo je zabranjeno dirati pečenicu do Božića. Smatralo se da bi to bio grijeh.

Prema kazivanju najstarijih mještana sela Gornji Pervan podno Manjače, u vrijeme kad se živjelo sirotinjski, a post se postio, bez izuzetka, svih 7 nedjelja, često na crnom hljebu i vodi, pečenica je željno isčekivana, kao najveća poslastica.

Ali, ljudi su znali za skromnost i odricanje.

Svečano raspoloženje isčekivanja radosti nastavljalo bi se na Badnji dan, kada bi u ranu zoru domaćin i najstariji sin, ili nekog drugo jače čeljade iz kuće, otišli u šumu da usijeku badnjak: hrastovo ili ceorovo drvce, koje je simbol Božića, odnosno vatre kojom su se u Vitlejemskoj pećini ugrijali novorođeni Isus Hrist i njegova majka.

FOTO: SRNA
FOTO: SRNA

I domaćica bi ustajala zorom, da naloži vatru i dočeka badnjak. Domaćina koji unosi badnjak posipala bi žitom 3 puta.

Grančicom koju bi odlomio od badnjaka domaćin je džarao vatru i govorio “čarobne riječi”, kojima je prizivao zdravlje i blagostanje: “Koliko varnica toliko ovčica, koliko varnica toliko kokica, koliko varnica toliko kravica”.

– U našem kraju se dodavalo i “koliko varnica, toliko parica, koliko varnica toliko dječice”. U gradu se taj običaj izgubio, jer više niko ne loži vatru – priča Milan Pantoš iz Goleša na Zmijanju.

Muški hljeb, koji se nosi na glavi

Poslije ponoći mijesila se česnica i to je generacijama bio – muški posao.

U stara vremena u mnogim banjalučkim selima česnicu su mijesili u i pekli isključivo muškarci – domaćini. U Piskavici su domaćini u ponoć išli na izvor po vodu kojom će zamesiti česnicu, a najsretnijim se smatrao onaj ko dođe prvi i u vodu ubaci šaku pšenice.

lomljenje česnice za božič
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

Česnicu pred ručak lome svi ukućani, a vjeruje se da će onaj ko u svom parčetu nađe novčić biti srećan cijele godine. Ali, srećnik ima i obaveze – dok drugi praznuju, on mora na Božić da hrani stoku.

Taj je običaj jedan od rijetkih koji se sačuvao i danas, čak i u gradovima, gdje umjesto stoke srećnik hrani kućne ljubimce.

Tijestom od česnice na Manjači se mijesio i kovrtanj, mali okrugli hleb sa rupom u sredini. To je bio poklon za položajnika, koji prvi na Božić dođe u kuću. Kovrtanj se položajniku davao na Mali Božić, tako što mu se stavi na glavu,prepričavaju najstariji stanovnici manjačkih sela.

Kupus veseljak, svila i vila

U stara vremena uoči Božića bi se pristavljao kupus “veseljak”, koji se krčkao u zemljanom loncu, obogaćen slaninom i suvim mesom. To je jelo nekad bilo obavezno na božićnoj trpezi, ali je danas ulogu “veseljaka” preuzela sarma.

FOTO: MARINA ĐUKIĆ/RINGIER
FOTO: MARINA ĐUKIĆ/RINGIER

Zbog vjerovanja da će svaki posao koji se na Božić započne biti uspješan, domaćini i domaćice bi na taj svečani dan unosili razni alat u kući, iako niko nije radio.

Tako su žene i djevojke unosile u kuću vretena i alate za predenje, a domaćini bi bajali: “Predivo bilo ko ćeten svila, a prelja kao vila”.

Ipak, nije sve bilo idilično i radosno, u selima oko banjaluke vijekovima se vjerovalo da će se na Božić “prikazati” ko neće dočekati kraj godine.

U Potkozarju se vjerovalo da će neko od ukućana umrijeti prije idućeg Božića, ako kod lomljenja česnice otpadne mrva.

Na Manjači najstariji ljudi i danas vjeruju da „neće pregodišnjiti“ onaj ko ne vidi svoj odraz u cicvari – jelu od kajmaka, masti i kukuruznog brašna, koje se na Božić ujutro prvo iznosi na trpezu.