U Banjaluci volim mjeru. Ljudsku, pješačku, mjeru. Mnogo toga je dostupno pješke, ali ne da bi bilo isuviše malo. I sa 35 ima mnogo mjesta u koja nikada niste zašli. U gradu ne živi previše ljudi; na ulici se, takoreći, ne krećete među strancima. Kada ste s djecom, stalno ima ko da im se obrati i nasmiješi. Međutim, nije to ni mali broj – takav koji bi gušio pretjeranim poznavanjem ograničenog kruga ljudi (i njihovih života). Kažu da je klasična Atina – uključujući robove – brojala dvestotinak hiljada.
U Banjaluci ne volim (pored investitorskog urbanizma, ali to je druga priča)… dakle, ne volim – sve veći broj automobila. Čini mi se da sve ovdje mogu izdržati i da na sve mogu nekako zažmiriti: i na zagađen Vrbas, i lošu arhitekturu, i pogrešno obnavljanje drvoreda, i na nedostojne ljude na ulici i dnevniku… ali ono što me najviše guši (u svakom pogledu) jesu te smrdljive rijeke lima na točkovima koje su, iz godine u godinu, sve veće. I u kojima i sam povremeno „plovim“ – kad moram. Kad ne moram, vozim bicikl. Volim bicikl. Super je. Probajte.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu