Bili vatrogasci, ugasili vatru i gotovo.
Sve se, uglavnom, svelo na šture agencijske vijesti i poneku izjavu.
Niko se nije zapitao, recimo, kako može da plane veliko močvarno područje sa 11 jezera i bogatim biljnim i životinjskim svijetom. Pa lijepo: nema jezera, već odavno, kapitalisti isušili i – posijali kukuruz.
Nekad međunarodno priznato močvarno područje, raj za ptice, ribe i ljubitelje prirode, danas je tužna pustopoljina.
U nastupu elementarne neobavještenosti u kombinaicji sa ispraznom patetikom, neki su novinari čak objavili da su „u požaru ugrožena staništa rijetkih ptica“. Eh, dragi moji, nema ptičica na Bardači, već godinama, a i riba je u nekadašnjim ribnjacima sve manje. Ne isplati se ta rabota!
Dopisnik „EuroBlica“ i portala Srpskainfo, jedan od rijetkih koji su se zaputili na Bardaču, da svojim očima vidi šta se tamo zaista dešava, saznao je da je na području isušenog jezera Sinjak vatra je tinjala od podneva, a opasno se rasplamsala oko 17 časova.
I da nisu gorjela nikakva gnjezdašca rijetkih barskih ptica, nego „strnjište i korov na njivama“.
I da su mještani ogorčeni što je njihova Bardača, od Parka prirode pretvorena u oranicu, a posebno ih je ljutilo što su i „preostala dva jezera ove zime isušena“ da bi i na njima bio posađen kukuruz.
Dakle, tako besjede mještani, a oni valjda najbolje znaju šta se dešava u njihovom komšiluku.
A to što se dešava, dešava se već decenijama.
Još 1969. godine, za vrijeme one mrske diktatorske Jugoslavije, kolonije močvarnih ptica na Bardači stavljene su pod zaštitu struke i države. I nakon suša i rata ptičice su preživjele. Godine 2001. ovo područe je imalo 185 vrsta ptica.
Mladi istraživači pokrenuli su aktivnosti za proglašenje ovog područja zaštićenim. Prema Ramsarskoj konvenciji, Bardača je 2007. proglašena močvarnim područjem od svjetskog značaja. Sljedeći cilj branilaca prirode je bio da se Bardača stavi pod zaštitu “i u okviru zakonskih propisa Republike Srpske“.
Ali, avaj! Ko šiša međunarodne konvencije i one, kako se zovu, pozitivne zakonske propise! U Republici Srpskoj vlada isključivo zakon jačeg.
Bardača je temeljito devastirana odlukom preduzeća „Agroimpeks“, koje je, u vrlo komplikovanoj i nimalo transparetnoj privatizaciji, postalo vlasnik kompleksa.
Taj „Agroimpeks“ je firma nimalo siromašnog Nikole Vukelića, koji je nekad bio favorit Milorada Dodika, a oduvijek je blizak rođak Draška Stanivukovića.
E sad, ovaj podatak zaista nije bog zna kako bitan, ali eto, nek narod zna. Da nije Vukelić, našao bi se neki drugi rođak, kum ili favorit. Koji bi isušio Ramsarsko močvarno područje od svjetskog značaja i posadio kukuruz ili kavu drugu poljoprivrednu kulturu od značaja za njegov džep.
Država nije zaštitila prirodu. Ni javni interes. A i što bi, od toga bi korist imali jedino građani.
Požar je logična posljedica svega navedenog. I ko zna šta će se još dešavati na Bardači.
Već godinama aktivisti Centra za životnu sredinu Banjaluka upozoravaju da na Bardači vlada bezzakonje i pravo jačeg.
I jeste tako, ne samo na Bardači. Zakon jačeg zarobljava i rijeke u cijevi, ne hajući što će zbog velikog profita od malih elektrana, čitave zajednice ostati žedne, a priroda zauvijek uništena.
Pravo jačeg je temelj za eksploataciju radnika i radnica, koji glavom bez obzira bježe u tuđinu.
Pravo jačeg je i kad policija, umjesto da služi zakonu, vrši bezočan pritisak na novinare.
I tako dalje.
Sve je to dio istog paketa. Vrlo zapaljivog paketa.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu