Kultura

"BESKRUPULOZNI LIKOVI DOLAZE DO PUNOG IZRAŽAJA" Dragan Mićanović o ulozi Engleza u seriji "Kosti"

Prećutkivanje, sklanjanje pod tepih, gledaj svoja posla… skloni smo tome, a onda, na kraju, po pravilu dolazi gorko otrežnjenje i bolan pogled u ogledalo, kaže proslavljeni glumac Dragan Mićanović.

"BESKRUPULOZNI LIKOVI DOLAZE DO PUNOG IZRAŽAJA" Dragan Mićanović o ulozi Engleza u seriji "Kosti"
FOTO: MITAR MITROVIĆ / RAS SRBIJA

U nevjerovatnom obilju domaćih serija na raznim televizijama, od kojih su mnoge problematične, što je posebna tema, ozbiljnim kvalitetom u svakom smislu izdvojila se serija “Kosti”, Nikole Pejakovića i reditelja Saše Hajdukovića (RTS, produkcija “Bosonoga”).

Kako se napominje, drugi je dio zamišljene triologije (prvi je bio “Meso”), no to je manje bitno u ovom trenutku, budući da funkcioniše kao zasebna cjelina, odnosno snažna, slojevita priča o Banjaluci, tj. o bilo kom gradu danas i ovdje što ih korupcija i beščašće razjedaju do kosti, usput svim silama oduzimajući životu svaki smisao, pa i vrijednost… Za običnog čovjeka i njegovo malo duše nema tu ni jutra ni sutra, piše Blic.

Hvale vrijedan scenarističko rediteljski poduhvat, i uzbudljiv televizijski umjetnički jezik ovog ostvarenja snažno obilježavaju odlične glumačke kreacije. Poseban ton osovini “Kostiju” – koju nimalo slučajno čine dva lika istog imena, Kosta, od kojih je prvi izbjeglica koji pokušava da preživi radeći najteže poslove u živom blatu društva bez ideja i ikakvih vrijednosti (odličan Jovo Masić), a drugi političar u usponu (upečatljivi Ljubiša Savanović) – daje gospodin evropskog profila, zapravo zastrašujući Englez u izvrsnom tumačenju Dragana Mićanovića. Milog lica, gospodskog držanja i poprilično paklenog učinka, kroz iznijansirane slojeve glumačke igre, između ostalog, otvara niz pitanja od kojih vrvi realnost prepuna stranih investitora i političkih predstavnika…

Seriju “Kosti” zovu ovdašnji “Zločin i kazna” upravo zato što govori o nama danas i ovdje, tačnije o onima koji nam kroje živote i načinima na koje to čine, mada bi možda baš zbog toga o čemu govori možda tačnije bilo reći zločin bez kazne.

Igrate Engleza, stranca koji pod parolom “najbolje namjere”, sa sve normativnim pokrićem i manirima, prilično beskrupulozno gazi sve pred sobom. Kako ste ga gradili, tj. kako to glumci nerjetko kažu – kako ste ga “branili”? Ko je on zapravo, kakav je…?

– Zanimljiv lik za igru. Neobičan, pomalo djetinjast, a sa druge strane vrlo moćan i opasan u svojim namjerama… manipulator i mešetar… neko ko odlično pliva u vodama korupcije, kriminala, bahate politike i svakojake prostitucije. Graditi takav lik je bio pravi glumački izazov, plus specifičnost govora – igrati stranca u borbi sa našim jezikom. Brani ga, nažalost, vrijeme u kom živimo, gdje ovakvi beskrupulozni likovi dolaze do svog punog izražaja.

Zvanični podaci kažu da ima vrlo visoku gledanost, a kakav je vaš lični odnos prema tematskom miljeu serije “Kosti”?

– Raduje me visoka gledanost serije i drago mi je što je izazvala polemike. Kada se bavite temama koje su goruće u društvu, to i očekujete. Uzeti pravdu u svoje ruke ili vjerovati sistemu da će vas zaštititi… Gledati kako nam Šekspir kroz Hamleta reče – nasilje i objest vlasti… Bivstvovati u vječnoj tranziciji, muljanja u privatizaciji, nasilju, posebno nad ženama, ubistvima, siromaštvu i izbjeglištvu, posljedicama rata…

Dakle, u čemu mi to zapravo živimo? Ko su i kakvi su glavni likovi naše javne scene?

– Čini mi se da živimo sa popriličnim manjkom ljubavi i empatije, poštovanja a bo’me i vaspitanja. Manjkom razumijevanja za druge i drugačije. Razni se likovi pojavljuju na toj, kako vi kažete, javnoj sceni. Ništa, nažalost, novo… sve davno napisano i opisano. Raznih Arlekina, mnoštvo Jerotija, i Ćira i Spira, pa Fema – koliko hoćete, Cezara, vi u prvom pitanju pomenuste i Raskoljnikova, a fali nam kneza Miškina, Julija i Romea…

Kada sam vas pozvala za ovaj intervju bili ste, što bi se reklo, do grla u poslu snimajući nastavak serije “Dug moru”, u kojoj se prepliću mit, triler, drama… Da li je bilo teško, izazovno raditi u aktuelnim pandemijskim uslovima?

– Nažalost, snimanje smo morali da prekinemo i odložimo zbog situacije sa pandemijom. Ostalo nam je još malo, svega nekoliko snimajućih dana. Vjerujem da nikome nije lako raditi u ovakvim okolnostima, ali specifičnost našeg posla iziskivala je i dodatan oprez. Znate, ponekad scena koju snimate zahtijeva dodir, zagrljaj ili poljubac, ili povišen ton govora… Ni sam ne znam koliko puta sam bio na testiranju.

Tu igrate oca i da ne prepričavamo siže, ali to otvara i pitanje – a šta smo to uradili (šta radimo) sopstvenoj djeci?

– Ponekad, iz najboljih namjera, misleći da ćemo ih zaštititi, pravimo greške koje problem čine još većim. Mislimo da time što o nečemu ne govorimo, samim tim kao problem i ne postoji.

Prećutkivanje, sklanjanje pod tepih, gledaj svoja posla… skloni smo tome, a onda, na kraju, po pravilu dolazi gorko otrežnjenje i bolan pogled u ogledalo. Zato karte na sto, da vidimo šta smo to uradili, da li se to popraviti… Kažu da spoznaja problema i njegovo puko izgovaranje jesu prvi korak ka rješenju.

Vi ste ove godine svoju i inače kvantitetom i kvalitetom bogatu karijeru upotpunili i ulogom Efendi Mite, takođe u seriji “Nečista krv”. Ko je Efendi Mita nekad, a ko danas?

– Veliku radost mi je pričinjavao rad na ovoj seriji. Ne bih da mnogo otkrivam, ali nije to Efendi Mita samo iz “Nečiste krvi”. Da tako kažem – obogaćen je i problemima iz nekih drugih djela Bore Stankovića. A Bora je nas klasik. Sudbine njegovih junaka vas potresaju iz temelja, udaraju u stomak, tjeraju suze na oči.

FOTO: MITAR MITROVIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: MITAR MITROVIĆ/RAS SRBIJA

Teme kojima se bavi su svevremene. Čovjekove slabosti i poneka vrlina… izdaja, pohlepa, prevara… bol zbog izgubljene ljubavi, strah od siromaštva, smrti… Sve su to teme koje tište čovjeka i prije Borinog vremena i za njegovo vrijeme, a mučiće ga i u nekim budućim vremenima.

Početkom dvije hiljaditih gradili ste i međunarodnu karijeru u Londonu, stranim produkcijama, na daskama Teatra Glob… Šta je to za vas značilo kada o tome razmišljate iz današnje perspektive?

– Iako u sjećanju već polako blijede slike iz života u Londonu, ipak je prošlo skoro dvadeset godina, ostaje osjećaj velike sreće i zadovoljstva – što sam se borio, što sam probao i donekle i uspio… što sam na tu scenu uopšte stao i sa nje govorio (ne mnogo, ali ipak…), izgovarao Šekspirove stihove, i to onako kako ih je taj velikan napisao, što bi se reklo – u originalu. Nikada se nisam pokajao što sam otišao ni što sam se vratio.

U ansamblu ste Jugoslovenskog dramskog. Pandemija se odrazila na doslovce sve, pa i na pozorište. Kako gledate na učinak korone kada je o teatru riječ, da li vam nedostaje pozorište, ima li neka teatarska uloga koje ste se posebno uželjeli?

– Ne mogu vam opisati koliko mi nedostaje pozorište, scena, publika, reflektori, inspicijenti, garderoberi, dekorateri… Od marta sam odigrao samo dvije predstave. Teško mi je o tome i da pričam. Samo mogu da se, kao i svi, nadam da će uskoro ova agonija proći.

A uopšte uzev; šta nam je korona donijela, šta odnijela, šta nas čeka?

– Ne mogu i ne želim više o koroni, vjerujte mi.

Vaš osvrt na 2020. godinu?

– Malo šta lijepog će ostati iza ove godine. Bojim se da ćemo njene posljedice osjećati još dugo. Mogu samo da se nadam da će sljedeća godina donijeti bar povratak dodira i zagrljaja, da od toga nećemo više strepiti, da više nećemo morati da držimo distancu – kao da smo neke mašine, automobili, a ne bića koja se dodirom i hrane i liječe.