Društvo

BEZ USAĐENE DUŠE TO NISU GUSLE Tomislav čuva porodičnu tradiciju kojom razbija sablasnu tišinu

Kad je njegov otac, tamo davnih dana, rođaku poklonio instrument do kog u lozi Obućina drže kao do ikone, i koji je jedini znao da razbije sablasnu tišinu Bukovika u pešterskom predvorju, sjetio se Tomislav toliko puta u njegovoj kući ispojane pesme: “I to su mu strašne kletve bile, u izroda gusle ne visile”.

BEZ USAĐENE DUŠE TO NISU GUSLE Tomislav čuva porodičnu tradiciju kojom razbija sablasnu tišinu
Foto: Vladimir Lojanica/RAS Srbija

Pa, ne mogavši više da čeka oca koji je dao riječ da će napraviti nove gusle, uplašen kletvi i prsta koji upiru u njega izroda koji ne liči na pretke, riješio je da ih načini sam. Otad do danas vještim rukama napravio ih je preko 80. Mogao je i više, ali se oduvijek dleta i drveta dohvatao samo onih dana kada je duša htjela. Gusle bez usađene duše, kaže, nisu gusle.

Bukovik je selo petnaest kilometara od Nove Varoši, prema Sjenici, onde gdje se Zlatar spušta ka Pešteru, gdje se sreću Kladnička rijeka i Uvac, u zabiti gdje su zime duge i surove. Blizu je i put iz doba Nemanjića od Starog Rasa za Mileševu i Sarajevo. Njima su Obućine, starinom iz Dubrovnika, prije dva vijeka došle u ove krajeve. I sa sobom ponijeli gusle da sačuvaju tradiciju.

Na zvuk gusala navikao je kao dijete, onih večeri kad je poj njegovog oca Milovana u domu Obućina znao da okupi pola sela. Kad sa mrakom zatihne Bukovik, i kad se narod skupi na sjedeljki i prelu, volio je Milovan da zagudi i zapjeva: “Dok sam bio u majčinu krilu, tad sam čuo za gusle i vilu”. Tomislav, jedan od trojice njegovih sinova, zaista je gusle čuo u majčinom krilu.

– Moj otac je bio majstor da napravi gusle. Znao je i da lijepo gudi i uz njih zapeva. Kao malom i meni su se svidjele, ali su mi, kao i drugoj deci, bile nedostupne. Nisu nam ih dali da ih ne bismo zamastili ili pomrsili strune – priča za Blic Tomislav – Tomo Obućina (66), jedan od rijetkih u cijeloj Srbiji koji izrađuje ovaj izvorni instrument.

Sjenica je najhladnije mjesto u Srbiji, a Bukovik u nedođiji do koga vode loši putevi zna da bude tek stepen, dva topliji. Tamo gdje hvale vodu i vazduh, odvajkada važi, teško je za život. Pune četiri godine kao đak Tomislav je 17 kilometara pješačio do škole u jednom pravcu. Na nastavu je zorom odlazio sa zvukom gusala koji mu je od prošle noći ostao u ušima, sa nje se promzrao vraćao po pomračini, uvijek dočekan guslarskom pjesmom.

– Malo ko od nas je pročitao pjesama koliko ih je znao moj otac. Milina ga je bilo slušati i osjećati kako me kroz krv prožima osećaj ponosa i pripadnosti. Meni je u glavi bilo da ne ostanem izrod iz pjesme, a to je onaj koji ne liči na pretke. A moj predak bio je Avram Obućina, Karađorđev pobratim – veli Obućina.

Dvadesetak godina je imao Tomislav, autolimar koji nikada nije radio u svojoj struci, kad je napustio posao i riješio da prezimi u kući u Bukoviku.

– Tih dana otac je jedine gusle koje smo imali u kući poklonio svom sestriću iz Kovina koji je bio antikvar. Obećao je da će napraviti nove gusle. Kako je vrijeme prolazilo a kuća bila bez gusala, obuzimala me je praznina. Kuća bez gusala kao bez ognjišta. Naumih da više ne čekam oca i da sam, bez ikakvog iskustva, napravim gusle – kaže Tomo iz Bukovika pod Zlatarom.

Od starog je kao dječak naučio samo osnove zanata, i valjalo mu se uhvatiti u koštac sa nečim što je samo površno znao. Nije želio da napravi proste gusle, onakve kakve je radio njegov otac, želio je da ih ukrasi duborezima, što mu njegov zadatak činilo još zahtjevnijim. Na omotu gramofonske ploče Branka Perovića, čuvenog guslara iz Nikšića, svidio mu se izrezbaren dvoglavi orao na vrhu instrumenta.

– Napravio sam iste takve. Svima su se svidjele osim meni, nisam bio zadovoljan. Htio sam da je ukrasim duborezima i dodatnim elementima. Prepravim te, pa napravim druge, treće, i već počeše da se javljaju prijatelji. Tada sam i počeo da se družim sa guslarima. Sa drugom Jakšom Ćirovićem otvorio sam školu gusala u Novoj Varoši. Vremenom sam počeo da pravim gusle sa istim motivima – na pozadini je izrezbarena Kosovka devojka, na dršci Vuk Karadžić, na vrhu kod zatezača je Karađorđe, a na samom vrhu dvoglavio orao. Ako poručilac ima druge želje, ja mu takve gusle i napravim – prenosi Tomislav Obućina.

Foto: Vladimir Lojanica/RAS Srbija
Foto: Vladimir Lojanica/RAS Srbija

Svestran je majstor. Ne samo gusle, pravi on i drvene skulpture uvačkih bjeloglavih supova. Iskleše ih u paru, dok šire krila da se otisnu pod nebo sa uvačkih litica. Vičan je i kamenorezac.

Gusle se prave od javorovog drveta, grane koja je četiri mjera od tla i okrenuta prema jugu. Takva je najzvučnija. Drvo se četiri godine suši na dimu da se ne bi ucrvalo i ispucalo. Tomislav sam štavi jagnjeću i teleću kožu koju zateže preko rezonantne kutije. Žica na guslama je obična struna. Preko nje klizi dlaka iz konjskog repa sa drovenog gudala. Obično se pravi od javorovine, drenovine i leskovine.

Niti je Tomislav vrstan guslar, mada zna da zagudi i pesmom zabavi društvo, niti boljih ima u ovom kraju. Nekada je svaka kuća ovde imala guslara. Na selima je ostalo malo ljudi, nema više ni sedeljki ni prela.

Gusle se prave od javorovog drveta, grane koja je četiri metra od tla i okrenuta prema jugu. Takva je najzvučnija. Drvo se četiri godine suši na dimu da ne bi ispucalo

– Ne dam da gusle, poslednje u ovom selu, utihnu, iako nisam neki guslar. Da guslam naučila me je potreba da probam instrument koji napravim. Zimskih dana, kada krenu svinjske daće i slave, kad stignu pršuta i rakija, zasjedne moje društvo uz vatru. Dohvatim se gusala i zapjevam veselice, doskočice, junačke – priča Tomislav Obućina.

Nikada se nije ženio, pa nema ni poroda. Opet, ne brine ko će sačuvati tradiciju u Obućinama. Ima dvojicu sinovaca koji pomalo barataju guslama i koji dobro znaju onu:”I to su mu strašne kletve bile, u izroda gusle ne visile”.