Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na

BILA JE NA IVICI SMRTI, A SAD SLAVI PRVI ROĐENDAN To je bitka u kojoj su glavni junaci bili ljekari

Društvo
Autor:

Foto: Vladimir Živojinović/RAS Srbija

– Porođaj može da krene svakog trenutka… Na hodniku čujem kako doktori govore mom suprugu da je beba jako mala i da možda neće preživjeti – ovako za Blic počinju priču Jelena Džinović i Stevan Marinković iz Lipolista pored Šapca.

Ovo je priča o porođaju u šestom mjesecu trudnoće, o svim pobjedama i porazima jedne porodice i jednom malom heroju i pobjedniku – jednogodišnjoj Heleni, prijevremeno rođenoj bebi koja je odlučila da se ne preda.

– Osjetila sam da sam trudna i uradila test. On se na moje oduševljenje pokazao pozitivnim, pa sam da bih riješila sve nedoumice otišla i kod ginekologa koji je razriješio sve sumnje – objašnjava Jelena (22), koja u ispovijesti za Blic dodaje da je već na početku osjetila male bolove, ali da su je lekari umirivali govoreći da je to normalno.

Beba se lijepo razvijala, nadovezuje se suprug Stevan, sve je bilo u najboljem redu, a onda je Jelena počela da osjeća sve jače i jače bolove koji su se pojačali u 25. nedelji, u šestom mjesecu trudnoće.

– Ja, ubjeđena da su to isti, kao i bolovi prije toga, odlazim kod ljekara i onda je uslijedio prvi šok. Kažu mi da sam “otvorena” i da porođaj može da krene svakog trenutka. U tom trenutku nisam mogla to racionalno da prihvatim – sjeća se.

Srećom, vodenjak joj nije pukao i ona je ostala u bolnici u Šapcu da leži, ali sasvim slučajno saznaje tešku istinu koja je osvijestila o svoj težini situacije.

– Na hodniku je stajao doktor sa mojim mužem i nesvjesni da sam ja blizu pričali su o bebi. Doktor je rekao mužu kako sumnja da će beba preživjeti, jer je jako mala. Grom iz vedra neba, ne znam kako to drugačije da objasnim – zaključuje Jelena.

Sve vrijeme je Jelena je ležala u šabačkoj bolnici iz predostrožnosti, jer nisu željeli da naprave pogrešan korak koji bi doveo do porođaja. Nažalost, ispostavilo se da je on neizbježan.

– Ležala sam dva dana, smirili su se bolovi, a onda trećeg dana u tri četiri sata popodne dobijam bolove, jake, jače nego ikad. Samo 45 minuta je bilo dovoljno da se Helena rodi, samo nekoliko napona – kaže Jelena, na šta se nadovezuje i Stevan koji je cijelu situaciju jednako dramatično preživljavao.

– Ja nisam ni znao da su krenuli bolovi. Bio sam kod nje tog dana, ali ona je da ja ne bih brinuo prećutala istinu – vidno potresen govori o najtežim trenucima za njihovu porodicu tata Stevan.

Jelena, sa druge strane, nije vjerovala da da tako nešto uopšte može da se dogodi.

– Pa da je cijela trudnoća išla nekako traljavo, pa i da pomisliš… – objašnjava ova mlada mama za Blic i kaže da je taj dio samo početak agonije koja se tek nedavno završila.

Da bi prebrodila te prve teške trenutke, nevjericu i strah, Jeleni su doktori dali lijekove za smirenje.

– Ne znate šta da pomislite, šta da očekujete, gledali smo u filmovima da se slične stvari dešavaju, ali nikad nismo mislili da je moguće da beba preživi, samo crne misli se roje u glavi – govore Helenini roditelji, a Stevan dodaje da nije imao nikakvu nadu, te da na prvi poziv supruge uopšte nije ni pitao za dijete, ne vjerujući da je ono uopšte živo.

Ali, da je život jači od smrti, da su prognoze nerijetko samo slovo na papiru i da su mali ljudi zapravo najveći heroji, dokazala je ona – Helena – teška 780 grama, dugačka svega 33 centimetra.

– Plač! Čula sam je kako plače, i to mi je dalo nadu. Pomislila sam: Izdržaćeš ti. Čim si ti zaplakala, izguraćeš! – sada sa radošću već govori Jelena, koja kao da je i dok priča o tom trenutku opet dobila snagu i zaboravila sve što se dešavalo.

Međutim, drama ni izbliza nije završena, ali se u tom trenutku rodila nova snaga. Posebno emotivno Jelena je doživjela razdvojenost od Helene. Ona je nije videla cijela četiri dana od trenutka kada je rođena, jer je djevojčica sanitetom prebačena u Beograd na Institut za neonatlogiju odmah poslije porođaja.

– Ja sam Helenu vidio dan poslije rođenja. Ona je tada bila toliko mala, a kilaža je iz dana u dan počela da opada da bi posle jedno dvije nedjelje ona imala svega 500 grama, jer nije mogla ništa da jede – govori o prvim Heleninim danima života tata Stevan.

Nada – najvažnija u cijelom procesu stizala je od ljudi od kojih je to najviše potrebno. Kao blagoslov sa neba, dr Borko Veković sa Instituta za neonatologiju preuzeo je Helelin slučaj i iako mu je ona bila prva briga i najveća strepnja kada uđe u dio sa inkubatorima, vjerovao je u Helenu i prema riječima roditelja stalno govorio kako vjeruje u nju, kako je ona živahna, mala “kočoperna”, stalno je to isticao. Dobra stvar u svem crnilu jeste to što Helena nije imala crvenu boju kože, već lijepu, normalnu.

– Ja sam svaki dan plakala, svaki dan smo se pribojavali šta može da se desi. Idemo za Beograd sa tom mišlju, zovemo na telefon i ruke nam se tresu pri pomisli šta će nam reći. Poslije dvije nedjelje otišla sam u bolnicu, suprug je bio na poslovnom putu. Dolazimo tamo, bebe nema. Kažu sad će doktor izaći da vam saopšti nešto. Razmišljam šta će sad da nam saopšti? Na dobro ne misliš – nova agonija je u tom trenutku zadesila ovu porodicu.

Beba je prebačena na Tiršovu, jer sumnjaju na perforaciju crijeva. Hranili su je nekoliko dana kako bi ishrana nekako počela, ali ona nije mogla da podnese toliku količinu hrane i crijevo je puklo.

– Poslije jedno četiri sata izlazi doktorka Marija Lukač i kaže: Uradila sam sve što je bilo do mene, ostalo je u Božjim rukama – pričaju roditelji i dodaju da im je doktorka objasnila da je operacija bila vrlo komplikovana, da je djevojčici tri puta prestajao rad srca, te da nije sigurna da će preživjeti noć.

Oboje kažu da je to bio najteži trenutak, definitivno onaj kada su se našli na ivici ponora.

– Onda pitanja da li je živa ili nije, govore ti da je baš, baš teško, dobila je mnogo transfuzija. Zvali smo u ponoć, onda je bila dobro i prebacili su je na neonatologiju. Ubrzo se stanje promjenilo; bila je dobro, sad je na ivici smrti. To su te oscilacije koje psihički ubijaju. Pomislimo: Bože više, neka se desi nešto konačno, a doktori su samo ponavljali da skoro nisu imali ovakakav slučaj – čas je na ivici smrti, čas je organizam mnogo bolje – sa puno očaja pričaju roditelji o teškim danima.

Koliko su doktori važni, koliko su čvrst oslonac govori i činjenica da je doktor Veković neprestano ponavljao da on vjeruje u preživljavanje, da je borbena, da ne odustaje.

I izdržala je. Helena je prebačena na poluintenzivnu njegu gdje je provela četiri mjeseca, izdvojena, jer su sumnjali na citomegalo virus, ali ispostavilo se, hvala bogu, da ga ona nikad nije imala.

Muke majki prijevremeno rođene djece, lakše se prebrode baš tu na odjeljenju neonatologije.

– Koliko puta smo plakale, svaki dan, bez prestanka i onda jedne drugu tješile. A tješili su nas i ljekari. Zaplačem se na hodniku, naiđe doktor Veković, kaže: Hajde do kancelarije da popričamo, i tu mi ulije nadu, pokaže milion drugih primjera u kojima su bebe uspjele da sve prebrode i budu velika i zdrava djeca. Nikad se ni njemu ni drugima na odjeljenju neću dovoljno zahvaliti – objašnjava Jelena, i dodaje da su ti ljekari podjednako heroji kao i prijevremeno rođena djeca, kao i roditelji, te da bi sve bilo uspješno kao u Heleninom slučaju neophodan je cijeli tim koji vjeruje i koji zna šta radi.

Helena je imala još jednu operaciju, a ona je trajala umjesto tri, čitavih devet sati. Doktorka Lukač je i ovu objavila, a radilo se o operaciji zatvaranja stome u septembru, nakon što je Helena nekoliko mjeseci provela kod kuće sa tom kesicom, koju su roditelji samostalno održavali.

Foto: Vladimir Živojinović/RAS Srbija

Helena nas je jednim zaraznim osmjehom danas dočekala u svojoj kući. Velike plave oči nisu imale straha i nikada niko ne bi rekao da su prošle ono što mnogi za cijeli život ne prođu. Ona je prije nekoliko dana napunila prvu godinu života.

– Pravimo joj rođendan i krštenje. Ovdje, kod kuće, dugo je nije bilo. Želimo da bude srećna i da stavimo tačku na sve nedaće koje su nas zadesile – zaključuju roditelji.

Danas je Svjetski dan prevremeno rođene djece. Sjetite ih se, ne samo danas. Sjetite se roditelja i ljekara koji se bore za svaki mali život.

U Srbiji se prijevremeno rodi 4.500 beba. Statiska pokazuje da se u svijetu 10 odsto beba rodi prije vremena, dok je taj procenat u našoj zemlji niži – 6, 8 odsto. Preneseno na broj porođaja, to znači da se na 65.000 porođaja prije termina rodi oko 4.500 beba, pokazuju podaci Batuta. Institut za neonatologiju u Beogradu zbrinjava 20 odsto prevremeno rođene djece i 50 odsto beba rođenih sa težinom manjom od 1.500 grama.

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.
Možete da nas pratite i na Facebook stranici

IZDVAJAMO