Svijet

"BILA SAM OBLIVENA KRVLJU " Bolna ispovijest ranjene novinarke iz Bejruta

Dopisnica Njujork tajmsa iz Bejruta Vivijen svojoj redakciji nije uspjela da pošalje izvještaj o silovitim eksplozijama u libanskom glavnom gradu u minutama nakon što su se one dogodile.

"BILA SAM OBLIVENA KRVLJU " Bolna ispovijest ranjene novinarke iz Bejruta
FOTO: WAEL HAMZEH / EPA

Naime, i ona sama je bila jedna od žrtava detonacija koje su oštetile dobar dio ovog bliskoistočnog velegrada, u kojem ona živi protekle dvije godine.

Nakon nekoliko sati opšteg meteža i neizvjesnosti, tokom kojih njena redakcija s njom nije uspijevala ni da stupi u kontakt, napisala je ličnu priču o danu kakav ni Bejrut, koji je prošao kroz izuzetno mnogo teških situacija, ne pamti, a koji ni ona sasvim sigurno nikada neće zaboraviti.

Naslovila ju je “Bila sam oblivena krvlju i ošamućena. Neznanci iz Bejruta ponašali su se kao da smo prijatelji”.

– Baš sam krenula da pogledam video koji mi je prijateljica poslala u utorak poslijepodne uz poruku “izgleda da gori luka” kad mi se cijela zgrada protresla, kao da ju je nešto prestravilo, nakon najdubljeg praska koji sam ikada čula. Uznemireno i naivno otrčala sam odmah do prozora, a zatim i natrag za radni sto da provjerim ima li kakvih vijesti. Zatim je uslijedio mnogo veći prasak, ali ovoga puta se činilo kao da se sam njegov zvuk rasplinjuje. Komadići razbijenog stakla razletjeli su se posvuda. Bez ikakvog razmišljanja sakrila sam se pod radni sto – napisala je ona.

Sve se u trenu pretvorilo u ruinu

– Kad se činilo da je zemlja uz veliku škripu konačno prestala da se otvara, u prvi mah nisam vidjela ništa od krvi koja mi je liptala niz lice. Nakon što sam isplakala krv, pokušala sam da bacim pogled na svoj stan koji se u trenu pretvorio u ruinu. Žuta ulazna vrata su bila odbačena nasred kuhinjskog stola. Nisam mogla da nađem ni pasoš, a kamoli neke cipele s malo debljim đonom. Kasnije, jedna mi je Bejrućanka ispričala kako su ljudi njene generacije, odrasli tokom 15-godišnjeg građanskog rata u Libanu, odmah nakon prve detonacije instinktivno otrčali na svoje hodnike kako bi pobjegli od stakla za koje su znali da će se razbiti – kaže ona.

Međutim, ona nije bila pripremljena na tako nešto, prenosi Jutarnji list.

– Ja nisam tako dobro utrenirana, ali Libanci koji su mi pomogli u satima koji su uslijedili pokazali su mirnoću koja dira u srce, a koja je posljedica činjenice da su već prošli kroz toliko mnogo katastrofa. Gotovo svi oni su za mene bili potpuni neznanci, ali baš svaki od njih ponašao se prema meni kao da smo prijatelji. Kad sam sišla u prizemlje, nastojeći da izbjegnem ogroman razbijeni prozor koji se opasno nakrivio nad stepenište, moj kvart, inače pun predivne arhitekture starog Bejruta, izgledao je kao s fotografije nekog od ratova koje sam pratila izdaleka. Kao usta bez ijednog zuba – piše novinarka.

“Svi oko mene su krvarili ili bili u zavojima”

Opisala je kako je izgledao njen put do bolnice koja je bila puna.

– Neko je naišao na motociklu i, vidjevši moje krvavo lice, povezao me. Kad nismo mogli više da priđemo bliže bolnici jer su nam put blokirale hrpe automobila i razbijenog stakla, sišla sam s motora i nastavila pješice. Činilo se da je svako koga bih ugledala ili krvario iz otvorenih rana ili je bio sav u improvizovanim zavojima. Svi osim jedne skockane žene u topu otkrivenih leđa koja je šetala psića na uzici. A samo sat vremena prije, svi smo bili šetali pse, provjeravali imejl ili kupovali namirnice. Samo sat vremena ranije, nije bilo krvi. Kad sam došla pred bolnicu, zatekla sam starije pacijente kako ošamućeni sjede u invalidskim kolicima priključeni na infuziju. Jedna je žena ležala na tlu tačno pred ulazom u razorenu jedinicu za hitne slučajeve, bila je sva crvena, jedva se micala. Bilo mi je jasno da ne primaju nove pacijente, ponajmanje nekoga ko je, u u poređenju s ovim ljudima, imao sreće kao ja – navodi ona.

Jedan Libanac joj je pomogao, očistio rane na glavi.

– Kad se uvjerio da mogu dalje sama, otišao je, a ja sam odlutala dalje, nastojeći da se sjetim u koju bih drugu bolnicu mogla da probam da odem. Naletjela sam na prijatelja mog prijatelja, kojega sam prije toga vidjela tek nekoliko puta, a on mi je previo ostale rane. Posjekotine mi je dezinfikovao libanskim nacionalnim pićem arakom, žestinom s ukusom anisa. Njegov cimer je za to vrijeme, dok sam im ja peškire mrljala vlastitom krvlju, čistio terasu njihovog stana.

– Ne mogu se sabrati ako nije čisto, pojasnio je – piše ona.

Tada nije znala šta se to uopšte desilo u gradu.

– Do tog trenutka nisam imala ni najmanjeg pojma što se uopšte moglo dogoditi u Bejrutu. Neko je pričao da je u luci eksplodirao vatromet. Tek kasnije su libanski zvaničnici potvrdili da je na mjestu eksplozija bila uskladištena ogromna količina eksplozivnih matreija zaplenjenih prije nekoliko godina. Mimoilazila sam se s drugim preživjelima, svi su hodali brže od vozila zaglavljenih u metežu. Ko god bi odavao utisak da je prošao bez povreda, od ostalih bi dobio usklik koji bi u grubom prevodu značio “Hvala Bogu, dobro si”. I tako sve do kraja večeri. I nakon što su me kolege s posla pronašle, i nakon što mi je jedan vozač – zove se Ralf- u prolazu ponudio prevoz do druge bolnice koja još prima pacijente, i nakon što sam na čelu dobila 11, a na nozi i po rukama još nekoliko šavova, svi su mi stalno ponavljali: Hvala Bogu, dobro si. – Hvala vam, odgovarala sam im. Zaista hvala, i ne samo na lijepim željama – zaključila je novinarka.