Paolo Miranda je medicinski tehničar na odjeljenju za intenzivnu negu u Kremoni.
Utanjio sam sa živcima. Brže se razbesnim i upuštam u svađe – kaže on.
Prije nekoliko nedjelja, Paolo je odlučio da krene da dokumentuje sumornu situaciju na svom odjeljenju za intenzivnu njegu tako što će praviti fotografije, prenosi Telegraf.
– Nisam želio da ikad zaboravim šta nam se desilo. Uskoro će to postati istorija – kaže mi on.
Isto osjeća i Monika Marioti, takođe sestra sa odeljenja za intenzivnu njegu.
– Stvari su sada mnogo teže nego što su bile tokom krize – kaže ona.
– Imali smo neprijatelja protiv kog smo se borili. Sad kad imam vremena o svemu da promislim, osjećam se izgubljeno, besciljno.
Tokom krize, bili su prezauzeti i nisu imali vremena za razmišljanje. Ali kako lagano popušta pritisak pandemije, isto se dešava i sa adrenalinom.
Sav stres nagomilan u posljednjih nekoliko nedjelja počinje da izbija na površinu.
Nema snage da kuva niti da sprema kuću, a kad ima slobodan dan, najveći dio vremena provodi samo sjedeći na kauču.
Nema „nove normalnosti”
Martina Benedeti sestra je na odjeljenju za intenzivnu negu u Toskani i još uvek odbija da se viđa sa porodicom i prijateljima iz straha da bi mogla da ih zarazi.
– Čak sam se socijalno distancirala i od rođenog muža. Spavamo u odvojenim prostorijama – kaže ona.
– Nisam sigurna da li i dalje želim da budem medicinska sestra – kaže mi ona.
– Videla sam više ljudi kako umire u poslednja dva meseca nego za čitavih šest godina.
Nekih 70 odsto zdravstvenih radnika koji su se borili protiv Kovida-19 u najteže pogođenim oblastima Italije pate od premorenosti, pokazuje jedna skorašnja studija.
– Ovo je zapravo najteži trenutak za lekare i sestre – kaže Serena Barelo, autorka studije.
Dok se nosimo sa krizom, naše tijelo proizvodi hormone koji nam pomažu da se izborimo sa stresom.
– Ali kad konačno dobijete vremena da razmislite o svemu što se desilo, a društvo nastavi dalje sa svojim životima, sve to može da se obruši na vas i vi počnete da se osjećate iscrpljenije i emotivno uznemirenije – kaže doktorka Barelo.
Ona se brine da bi mnogi ljekari i sestre mogli da osećaju simptome post-traumatskog stresnog poremećaja (PTSP) još dugo posle pandemije. Tad težina traumatskog iskustva počne da utiče na život osobe, ponekad mjesecima ili čak godinama kasnije.
Za zdravstvene radnike, ovo bi moglo da utiče na njihovu sposobnost da nastave sa radom onim intenzitetom i usredsređenošću koje njihovi poslovi zahtjevaju.
Zaboravljeni heroji
Širom svijeta, ljekari i sestre na prvoj liniji fronta slave se kao heroji zato što su rizikovali živote da bi liječili pacijente. Ali u Italiji ta ljubav lagano jenjava.
– Kad su se svi plašili smrti, odjednom smo bili heroji, ali već su nas zaboravili – kaže Monika.
– Vratićemo se tome da nas doživljavaju kao ljude koji brišu guzice, lijene i beskorisne.
U Torinu, sestre su se nedavno vezale jedna za drugu i nosile kese za smeće, što je bila referenca na to kako su morale da improvizuju zbog nedostatka medicinske zaštitne opreme.
Organizovale su protest da bi zahtjevale priznanje za svoj rad.
– U martu smo bili heroji, sad smo već zaboravljeni – vikala je jedna sestra na megafon.
Obećan im je bonus za njihov rad, ali ga još nisu dobili.
Nema izlaza
Najmanje 163 ljekara i 40 sestara umrlo je od Kovida-19 u Italiji. Njih četvoro sami su sebi oduzeli živote.
A opet se mnogi zdravstveni radnici danas osjećaju kao da se pandemija nikad nije ni desila.
– Osjećam kako me obuzima bijes – kaže Elisa Nanino, ljekarka koja se bavila Kovidom-19 u gerontološkim centrima.
Otkako su ukinute mere izolacije, ona konstantno viđa ljude kako piju i jedu zajedno bez maski i socijalnog distanciranja.
– Želim da im priđem i da im urlam u lice, da im kažem da ugrožavaju svakoga – kaže ona. -To je vrhunsko nepoštovanje prema meni i mojim kolegama.
Jedna stvar oko koje se svi medicinski radnici slažu jeste da im je podrška javnosti pomogla da prebrode ovu krizu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu