Ukrajinski grad je odsječen od svijeta, a informacije o tome šta se dešava unutra teško je nezavisno potvrditi.
Ali ovaj par, kao i drugi, dali su jezive izvještaje o životu u ruskim takozvanim “filtracionim kampovima”, i kojima se civili smještaju prije nego što budu evakuisani.
Oleksandr i Olena, govoreći iz relativno bezbjednog zapadnog grada Lavova, kažu da su završili u jednom od centara kada su pokušali da pobjegnu iz grada. Nakon što su od svoje kuće otišli do mjesta za evakuaciju, odvezeni su u ruski izbjeglički centar u bivšoj školi u selu Nikolske, sjeverozapadno od Marijupolja.
– Bilo je to kao pravi koncentracioni logor. Ne možete da zamislite taj užas od uslova – kaže za BBC 49-godišnji Aleksandar.
Ukrajinski zvaničnici su te centre uporedili sa onima koji su korišćeni tokom ruskog rata u Čečeniji, kada su hiljade Čečena brutalno ispitivane, a mnogi nestali.
Oleksandru i Oleni su uzeli otiske prstiju, fotografisali ih sa svih strana i nekoliko sati ispitivali ruski službenici obezbjeđenja – “kao u zatvoru”, kaže on.
Brinuli su se da će im Rusi pogledati u telefone, pa su sa svojih uređaja uklonili sve dokaze o bilo čemu u vezi sa Ukrajinom – uključujući fotografije njihove kćerke ispred ukrajinske zastave.
Oleksandr kaže da su ruski bezbjednosni službenici tokom ispitivanja pregledali fotografije, istoriju telefonskih poziva i kontakt brojeve na njihovim mobilnim telefonima kako bi potražili veze sa novinarima ili vladinim i vojnim zvaničnicima.
– Ako je osoba osumnjičena da je “ukrajinski nacista”, odvodili su je u Donjeck na dalju istragu ili ubistvo. Bilo je veoma opasno i rizično. Svaka mala sumnja, svaki mali otpor, i mogli su da te odvedu u podrume na ispitivanje i mučenje. Svi su se plašili da budu odvedeni u Donjeck – kaže Oleksandr, iako BBC nije mogao da potvrdi ovu tvrdnju.
Predsjednik Vladimir Putin izjavio je da je jedan od ciljeva njegove invazije da se Ukrajina očisti od nacista, a ruska propaganda je iznijela brojne tvrdnje da je Ukrajina na neki način povezana sa nacizmom.
Na kraju je par zadržan i stavljen na listu za evakuaciju. Ali iskušenje tu nije prestalo.
Tajno bjekstvo
Stariji su spavali u hodnicima bez dušeka i ćebadi, kaže Olena. Postojao je samo jedan toalet i jedan lavabo za hiljade ljudi. Ubrzo je počela da se širi dizenterija.
– Nije bilo načina da se operete. I užasno je smrdjelo – rekla je.
Sapun i dezinfekciono sredstvo su nestali drugog dana, a ubrzo i toalet papir i higijenski ulošci.
Oleni i Aleksandru je rečeno da imaju dozvolu da krenu 148. autobusom za evakuaciju. Ali nedjelju dana kasnije, samo 20 autobusa je napustilo objekat.
Nasuprot tome, bilo je mnogo autobusa organizovanih za odlazak na rusku teritoriju. Vlasti su čak pokušale da utjeraju par u autobus koji je krenuo na istok, kažu oni. Na kraju su se Olena i Oleksandr osjećali prinuđenim da potraže pomoć privatnih vozača, za koje su se plašili da bi mogli biti Rusi ili njihovi saradnici.
– Nismo imali izbora, ili da budemo prisilno deportovani u Rusiju ili da rizikujemo sa ovim privatnim vozačima – kaže Olena.
To je dilema koju prepoznaje gradonačelnik Marijupolja Vadim Bojčenko.
– Mnogi autobusi civila idu na rusku, a ne na ukrajinsku teritoriju. Od početka rata, Rusi nisu dozvoljavali bilo kakav način da se evakuišu civili. To je direktno vojno naređenje da se ubijaju civili – rekao je on za BBC preko telefona.
Oleksandr i Olenin vozač uspio je da ih odveze iz njihovog kampa za filtriranje do grada Berdjanska koji su okupirali Rusi – kroz “polje, zemljane puteve i uske puteve iza svih kontrolnih punktova, jer nisu imali odgovarajuća dokumenta da prođu rusku inspekciju”.
Zatim su proveli tri dana tražeći moguću rutu, pijre nego što su pronašli drugog vozača koji je bio spreman da rizikuje sve kako bi ih odveo na teritoriju pod kontrolom Ukrajine. Uspio je da zaobiđe 12 ruskih kontrolnih punktova i bezbjedno ih dostavi u Zaporožje. Par je zatim otišao noćnim vozom za Lavov.
– Iz kampova za filtriranje možete pobjeći samo koristeći ove rizične lokalne privatne vozače. Među njima, srećom, ima dobrih ljudi – kaže Aleksandar.
Кampovi poput “geta”
U Lavov su istog dana stigli Valentina i njen muž Evgenij. Prije dvije nedjelje su uspjeli da pobjegnu i iz Marijupolja. Ukrcavali su se u autobus za manji grad u zapadnoj Ukrajini – očajnički tražeći bezbjednost.
Situacija u Marijupolju je, kako su rekli, postala strašna. Preživjeli su sklanjajući se u podrum, živeći od konzervi i vode iz kotlića.
Proces filtracije je za njih bio brz, kaže Valentina (58), možda zbog godina i zbog toga što je Evgenij invalid. Ali mlađim ljudima je bilo mnogo gore, rekla je.
– Filtracioni kampovi su poput geta. Rusi dijele ljude u grupe. Oni za koje se sumnjalo da su povezani sa ukrajinskom vojskom, teritorijalnom odbranom, novinarima, radnicima iz vlasti, odlaze u Donjeck na mučenje – kaže ona.
Ona i Evgenij takođe kažu da su mnogi poslati iz filtracionih kampova u Rusiju. Ponekad je ljudima rečeno da su predodređeni za teritoriju pod kontrolom Ukrajine, a autobus bi se umjesto toga uputio na teritoriju pod kontrolom Rusije.
Кao i Oleksandr i Olena, Valentina kaže da su samo zbog svog vozača uspjeli da pobjegnu.
– Кada smo konačno pobjegli i vidjeli ukrajinske borce i zastavu, kada smo čuli ukrajinski jezik, svi u autobusu su počeli da plaču. Bilo je prosto nevjerovatno da smo ostali živi i da smo konačno pobjegli iz pakla – rekla je ona.
Oba para su sada pobjegla iz Marijupolja, grada koji je postao simbol otpora i stradanja Ukrajine nakon ruske invazije.
– Grad više ne postoji. Čak ni zidovi. Samo ogromne gomile ruševina. Nikad nisam mogla da zamislim takvo nasilje – kaže Valentina.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu