Čudo jedno kako Murtenica za njom nije zakukala. Lomio bi se lelek i stezao srca od Zlatara do Zlatibora, i na drugu stranu preko Peštera, do Golije.
Zato bi Radomir (89) i Slobodanka (78) Vatazević što pre da joj umaknu. Prati ih korak, prokleta. Ne mogu više protiv tuge, čamotinje, bolesti, teških suza i besanih noći. I ljudi. Grob bi im bio jedino utočište. Drage volje bi legli kraj sinove što počivaju jedan uz drugog.
Na Nikoljdan će slomiti kolač, oko slavske sveće okupiti ono malo komšiluka. Možda posljednji put zajedno. Kida ih žalost što nema ko da naslijedi krsno ime.
Za tim plaču Vatazevići. Slobodanka uveče kad legne, Radomir povazdan.
– Marko, mlađi sin, umro je 1990. u devetnaestoj. Ni rukama, ni nogama, jezikom, ničim nepokretan nije mogao. U sedmom mjesecu je zanemoćao, do tada su ga hvalili kao zdravu, dobro njegovanu bebu. Znao da se raduje, dobar i lijep kao anđeo. U Sloveniju, Njemačku, gdje ga sve nismo vodili na liječenje. Nije vrijedilo – pričala je Slobodanka.
Operisan joj je kuk. Jedva se kreće. Povijena kad korakne sobičkom kao da se golem kamen uvijen u crninu upinje da prohoda. Kameno joj je lice ubrađeno u maramu.
– Osam godina poslije Marka umro je Dragan, on u 33-oj. Duša naša, vrijedan i vičan svemu. Barem da se oženio i ostavio poroda. Snašlo ga ono najgore… Pojelo ga brzo… Ruku su mu amputirali do lakta da ga spasu – nastavio je Radomir.
Radio je kao računovođa. Njemu su operisana oba kuka. Invalid je rada prve kategorije. Jedna ruka mu je zauzeta štapom. Sjedi i brkovi i šajkača na glavi sjećaju na ratnika sa Solunskog fronta. Prekaljeni je borac Radomir, i Slobodanka sa njim, vojevahu protiv sudbine.
Tvrđava im oronula, popustili bedemi. Dušmanin podlo taktizira, nikako da krene u završni juriš i povede ih Marku i Draganu.
– Odnese orao pile pa ti bude žao, kamoli kad izgubiš djecu – rekla je ona, a on klimnuo glavom i obrisao suze prije nego što su stigle da skliznu preko izboranog lica.
Vatazovići jedno uz drugo poput oživljene crno-bijele fotografije što brojeći decenije visi nad kredencem da sjeća na pokojnike.
Sami mogu tek toliko da namire jednu kravu, svinju i malo živine. Ostalo im drugi urade – za pare.
– Platili smo deset metara drva, struganje i slaganje. Za uslugu komšiji koji nam ide u prodavnicu, 15 kilometara odavde u Kokin Brod, damo hiljadarku. Komšija koji nas vozi do groblja, kad pođemo sinovima, nekad nam i ne naplati. Kad treba ljekaru u Novu Varoš – i to košta. A penzija nama dvoma ukupno 38.700 dinara. Damo od crkavice na dam pokose i poplaste – priznala je Slobodanka.
Taman posla, ne ljuti se što komšije traže pare za pomoć. Niko nema, kaže nesrećna baka, vremena za bacanje. Ni računa da džabe dvori dvoje staraca.
Jednom joj je skočio pritisak da ju zaljuljala je nesvjestica. Umalo se nije srušila. Moralo je odmah da se krene za Novu Varoš. Nije bilo vremena da se okupa. Rakijom je sprala znoj sa grudi i leđa.
„Oooo, došla baba iz kafane“ – podsmijavala joj se medicinska sestra.
– Zbog pritiska, ovako malog, potegla si iz Kućana? Šta hoćeš, znaš li koliko imaš godina? – prekorila je doktorka.
Uveče su plakali Vatazevići.
Dok im je bolovao Marko, Radomir je tražio od opštinara da mu privremeno daju stan u Novoj Varoši, da bolesno dijete bude blizu doktora. Desetine pragova obio je zabadava.
– Većih neljudi od ljudi nema – sukao je brk starina.
Zime na Murtenici su duge i hladne. Dočeka li proljeće, Radomir će pod šupu po drva morati da se probija kroz snijeg, a u Kućanima zna da zaveje do ramena. Do započete, a nedovršene kuće tik pod onom u kojoj žive, kroz smetove će nositi lonce s vodom zagrejanom na šporetu da se kupaju u prostoriji koja je, da je sreće bilo, trebalo da bude kupatilo.
– Najgore je kad padne ledena kiša, a mora se napolje. Hodamo po dvorištu u čarapama da se ne pokližemo. U jednoj ruci nosimo štap, u drugoj opanke. Čarape promijenimo i noge grijemo kad uđemo u kuću – govorili su kako im je.
Slobodanki su nedavno umrla dva sestrića za 10 dana. Radomirovog sinovca, advokata, odnijela je korona. Ubrzo mu je preminuo otac, rođeni brat nevoljnika iz Kućana.
I za njima plaču Vatazevići. Zla sudbina im diše za vrat. Ne da im ni popusta ni sudnjem danu da im svane.
Verni Garo je bolovao i morao je doći veterinar. Da li vođen zovom seoskih mački koje su tražile ljubavnika, umiljati Žućo je netragom nestao. Plakao je Radomir danima, a supruga ga tješila, dok se pas nije kovarnuo, a mačak se vratio.
Srode se čovjek sa životinjom kad ostan sam i bespomoćan, u starosti zatočen. Bez najmilijih, razočaran u ljude. Valjda. Murtenica bi trebalo da zna, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu