Ali, za žene, koje su dale ogroman doprinos napretku svoje zajednice, nema mjesta na pločicama sa nazivima ulica i trgova.
One su skrajnute i zaboravljene.
Ovu očiglednu nepravdu uočile su aktivistkinje iz 14 organizacija okupljenih oko inicijative „Mir sa ženskim licem“, pa su krenule u akciju.
U njihovom istraživanju, kojim je obuhvaćeno 12 gradova i opština u BiH, ustanovljeno je da je u ovim lokalnim zajednicama po ženama nazvano manje od tri odsto ulica.
Radmila Žigić, dugogodišnja novinarka i izvršna direktorka Fondacije „Lara Bijeljina, koja je jedna od inicijatorki kampanje „100 žena, 100 ulica po ženama“, kaže da ovaj problem nije od juče.
– Devedesetih godina, kada su masovno mijenjani nazivi ulica, sa plavih pločica su nestala imena mnogih antifašističkih boraca, a među njima i žena antifašistkinja. Tako smo došli u situaciju da je Bijeljina u to vreme imala sam dvije ulice nazvane po ženama – kaže Radmila za Srpskainfo.
Pjevačica i doktorka
Zanimljivo je da su svoje ulice „sačuvale“ samo pjevačica Sofka Nikolić, prva žena u Evropi, rekorderka po prodaji gramofonskih ploča, te doktorka Roza Papo, osnivačica partizanskih bolnica.
– Dakle, pjevačica i doktorka, dva identiteta koja su u parijarhalnom društvu prihvatljiva za žene. Ne znam da li su nalogodavci preimenovanja ulica bili svjesni ovog aspekta, ali za nas aktivistkinje to je indikativno – kaže Radmila.
Dodaje da su članice inicijative „Mir sa ženskim licem“ još 2014. odlučile da se pozabave ovim pitanjem.
– Kako se možemo boriti za ravnopravnost u sadašnjosti i budućnosti, ako je u mjestima u kojima živimo javni prostor obilježen gotovo isključivo imenima, doprinosom i dostignućima muškaraca – pita se Radmila, dodajući da je u BiH više ulica nazvano po rijekama, potocima i planinama, nego po ženama.
A kako to izgleda najbolje pokazuje pokazuje statistika.
Istraživanjem inicijative „Mir sa ženskim licem“ obuhvaćeni su najveći gradovi u BiH: Sarajevo, Banjaluka, Tuzla, Bijeljina, Prijedor, Mostar, Bihać i Zenica.
Pod lupom su se našle i manje opštine, poput Višegrada, Modriče i Bratunca.
Neslavni rekorder
Najmanja među njima, opština Bosansko Grahovo, neslavni je rekorder: Grahovljaci imaju 20 ulica, ali nijedna od njih nije nazvana ženskim imenom.
Tek mrvicu bolji je Mostar: od 197 ulica, samo jedna nosi ime po ženi. Ali zato u Mostaru svoje ulice ima nekoliko istaknutih ustaških „dužnosnika“, među kojima i zločinci Mile Budak i Jure Francetić.
Kako je napisao jedan kolumnista, dok šetate Mstarom mogli biste pomisliti da se ne nalazite u BiH, nego u – NDH.
Među gradovima sa namanje „ženskih“ su i Sarajevo i Zenica. Tako su u Zenici samo dvije, od ukupno 150 ulica, nazvane po ženama.
Ipak, jedno od najneprijatnijih „iznenađenja“ je glavni grad BiH. Sarajevo ima ukuno 1.081 ulicu, a samo njih 16 nosi imena znamenitih žena. U procentima je to mršavih 1,48 odsto.
Grad sa najviše “ženskih ulica”
Grad rekorder po broju „ženskih“ ulica je Banjaluka. Od 650 banjaučkih ulica, njih 43 nose imena po ženama, što je, za domaće prilike respektabilnih, 6,61 odsto.
Ipak, Banjalučanke nisu zadovoljne.
Aktivistkinje su od Gradske uprave zatražile da još dvije banjalučke ulice dobiju ženska imena.
Predstavnice Fondacije „Udružene žene“ i Helsinškog parlamenta građana Banjaluka ubijeđene su da narodna heriona Vahida Maglajlić, te Mira Kesić, osnivačica Dječjeg doma „Rada Vranješević“, zaslužuju tu čast.
A zašto baš Vahida Maglajlić i Mira Kesić zaslužuju ulice u Banjaluci, a možda i u nekim drugim gradovima? Objašnjeno je to u Leksikonu o ženama koje su pomjerile granice u svojim zajednicama u BiH.
-Vjerovatno će se mnogi pitati, ima li BiH 100 žena, koje su zavrijedile da se po njima nazovu ulice. Naš odgovor je sadržan u ovom leksikonu, kreiranom u sklopu kampanje – kaže Radmila Žigić.
Tako je zapisano da je Mira Kesić, sa saradnicima, prvih poslijeratnih godina zbrinula oko 2.000 djece, koja su u Drugom svjetskom ratu ostala bez roditelja.
Bila je prva direktorka Doma „Rada Vranješević“ u kojem je radila do penzije i živjela do smrti, jer je i kao penzionerka brinula o „svojoj djeci“ iz doma, koju nije odvajala od rođenih sinova.
Banjalučanka Vahida Maglajlić je još tridesetih godina prošlog vijeka bila predsjednica Ženskog pokreta, koji se zalagao za pravo glasa za žene. Kao partizanka, bila je jedna od osnivačica čuvenog Antifašističkog pokreta žena AFŽ.
Poginula je u borbi, u 35. godini. Posthumnao je odlikovana Ordenom narodnog heroja Jugoslavije i bila je prva žena muslimanka sa ovim odličjem.
Od Radojke Lakić do Roze Papo
Na spisku znamenitih žena koje zaslužuju svoju ulicu, našle su se i druge čuvene partizanke, poput Mire Cikote i Radojke Lakić, te doktorke Roze Papo, koja, istina, ima svoju ulicu u Bijeljini, ali ne i u rodnom Sarajevu.
Radojka Lakić se, zapisano je u Leksikonu, kao studentkinja priključila komunističkom i antifašističkom pokretu. Bila je ilegalka, angažovana na pripremi narodnog ustanka u Bijeljini i Sarajevu.
Ovu djevojku iz Skender Vakufa (današnje Kneževo), ustaše su uhapsile u Sarajevu 1941. Nakon strahovitog mučenja, strijeljali su je na stratištu na Vracama. Imala je 24 godine.
Na listu 100 veličanstvenih uvrštene su i pjevačice Jadranka Stojaković, Donna Ares i Sofka Nikolić, te operska diva Bahrija Nuri Hadžić.
Bahrija Nuri Hadžić je decenijama bila neprikosnovena prvakinja beogradske opere. Pjevala je i na evropskim scenama, pa i u Cirihu, gdje je stigla na poziv čuvenog kompozitora Riharda Štrausa, koji je bio očaran njenim glasom i scenskim nastupom.
I istaknute naučnice, među kojima je i Dragica Dodig, prva i do sada jedina žena rektorka Univerziteta u Banjaluci, po mišljenju aktivistkinja zaslužuju svoje ulice.
Tu su i glumice Nada Đurđevska i Živojinka Žiža Mažar, najpoznatija banjalučka „Gospođa ministarka“, te čuvena beogradska balerina Riki Levi, rođena Sarajka. Širem auditorijumu ona je poznatija kao Riki Salom, jer ju je pod ovim imenom „oživjela“ književnica Gordana Kuić u romanu „Miris kiše nad Balkanom“, po kojem je snimljena i popularna TV serija.
Počasno mjesto u Leksikonu zauzima Staka Skenderova, prva žena prosvjetna radnica u BiH.
Prvu Djevojačku školu u Sarajevu osnovala je 1858. godine, u doba Osmanskog carstva. Zahvaljujući njoj, čak i najsiromašnije djevojčice su dobile priliku da nauče čitati, pisati i računati.
Uz to , Staka je radila na zdravstvenom prosvećivanju. Zahvaljući njoj mnoge su žene i djevojke prvi put vidjele doktora.
Staka Skenderova je govorila ruski i turski jezik i poznavala zakone i pravni sistem, pa je često na sudovima zastupala siromašne i obespravljene. On je bila prva žena, javna i kulturna radnica, među Srbima u Sarajevu.
Beogradska novinarka iz Crnog Luga
U Bosanskom Grahovu, koje nema nijednu ulicu nazvanu po ženama, Udruženje građanki „Grahovo“ je uputilo inicijativu da tri, od ukupno četiri bezimene ulice u ovom gradiću, dobiju ženska imena.
Kako objašnjava predsjednica ovog udruženja, Danka Zelić, one smatraju da svoje ulice zaslužuju novinarka Jelena Bilbija, aktivistkinja Željka Pršo Reljić i travarka Bojana Gašić Ivetić.
– Za Jelenu Bilbiju su mnogi čuli, ona je bila čuvena novinarka Radio Beograda. Upravo njen glas se prvi oglasio u eteru 1928. godine, kada je ova radio stanica otvorena, a potom i 1944. kada je Beograd oslobođen od fašista. Međutim, malo je poznato da je Jelena rođena 1902. u Crnom Lugu kod Grahova – kaže Danka Zelić.
Lotika nema ulicu u Višegradu
Višegrad ima samo deset ulica, a dvije od njih su nazvane po ženama. Međutim, u ovom gradu svoju ulicu nema vjerovatno najpoznatija žena koja je živjela i radila u Višegradu, čuvena Lotika.
Poljska Jevrejka Lotika Loti Celemajer se krajem 19. vijeka doselila u Višegrad i u tu otvorila hotel, koji je godinama uspješno vodila.
– Uspela je da kao strankinja, u bosanskoj kasabi i muškom svijetu u kome vladaju patrijarhalni odnosi, postane prva poslovna žena i uzor mnogim gazdama tog doba. Lotika je prototip savremene poslovne žene – navodi se u Leksikonu inicijative „Mir sa ženskim licem“.
Lotika je bila i jedan od naupečatljivijih likova u čuvenom romanu „Na Drini ćuprija“ nobelovca Ive Andrića.
Da li će Sarajevo ili Istočno Sarajevo dobiti ulicu Stake Skenderove, Riki Levi, Bahrije Nuri Hadžić?
Da li će se Banjaluka odužiti rektorki Dragici Dodig i svojoj „ministarki“ Žiži Mažar?
Hoće li ulica Jadranke Stojaković, uz čije su pjesme mnogi odrastali, osvanuti u Sarajevu gdje je rođena, ili u Banjaluci u kojoj je skončala život?
Da li će se u Kneževu neko sjetiti da jednu ulicu nazove po Radojki Lakić, svojoj sugrađanki antifašistikinji, kojom bi ovaj gradić trebalo da se ponosi?
Hoće li u Prijedoru osvanuti ulica Mire Cikote, učesnice Narodno oslobodilačkog pokreta, koju su ustaše 1942. obesile u centru ovog grada?
Aktivistkinje okupljene oko inicijative „Mir sa ženskim licem“ vjeruju da hoće.
Jednog dana. Jer, njihova borba za pravedniju prošlost i svijetliju budućnost tek je počela.
I potrajaće, godinama.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu