Pokazalo je to istraživanje, koje su proveli profesor dr Srđan Dušanić, Jamen Hrekes i mr Miloš Pralica sa Filozofskog fakulteta u Banjaluci, a koje je nedavno predstavljeno javnosti.
Istraživači su ispitali stavove 244 migranata iz prihvatnih cenatara u Unsko-sanskom kantonu, te 462 pripadnika domicilnog stanovništva iz Republike Srpske i Unsko-sanskog kantona. Rezultati istraživanja potvrdili su da većina stanovnika BiH o migratima ne zna skoro ništa, ali i da je neznanje, pa i nepoverenje, obostrano.
Svega desetak odsto migranata zna neke osnovne podatke o BiH, dok većina njih ne zna ništa o našoj zemlji. Iako oni, bar u početku boravka ovdje, nemaju negativan stav prema BiH i domicilnom stanovništvu, samo 3,3 odsto ispitanih migranata bilo bi spremno da ostanu u BiH. Svi ostali žele da što prije odu u EU, po mogućnosti u Njemačku – kaže Srđan Dušanić.
Nisu ih vidjeli, a znaju sve najgore o njima
S druge strane, više od 40 odsto građana BiH ima izrazito negativan stav prema migrantima.
Čak i oni koji nikad nisu vidjeli migranta uživo, bar ne izbliza, ubijeđeni su da su oni opasni, agresivni, prljavi i nekulturni, a neki čak misle da je migrantski talas dio “antievropske zavjere velikih sila” i da su migranti u naše krajeve došli “po zadatku”.
Većina migranata za građane BiH kaže da su „skromni, siromašni, spremni da pomognu”, da se „napaćeni, lijepi i milosrdni”, ali da su “neki od njih rasisti“.
Rezulatate istraživanja trojica autora su prezentovala u knjizi “Migranti i mi – Sociopsihološka analiza uzajamne percepcije”, u izdanju Fondacije “Fridrih Ebert” u BiH. Knjiga, osim tabela, procenata i naučnih zaključaka donosi i potresna svjedočenja migranata, koja otkrivaju mnogima nepoznatu stranu priče o velikoj seobi miliona ljudi.
– Moj sin je bio na ulici kad je pala granata. Vikala sam kao luda “Husein, Husein”, nisam mogla da ga nađem. Jedan čovjek mi je rekao da ga tražim među mrtvima, koji su bili nagomilani na traktorkoj prikolici. Tražila sam ga, nije ga bilo ni tamo. Kasnije smo saznali da se sakrio kod prijatelja, a nas nije mogao dobiti na telefon. Tada smo moj muž i ja odlučili da bježimo i spasimo djecu – ispiričala je jedna mlada migrantkinja.
Ona i danas, u izbjeglištvu, trpi posljedice traume, koju je preživjela.
– Ne želim ništa od života, osim da prislonim glavu na jastuk i da spavam mirno, znajući da su moja djeca na sigurnom – rekla je jedna njena sapatnica iz migrantskog kampa.
Svakog gosta 6 mjeseci dosta
Istraživanje je pokazalo da su migranti, zatečeni u BiH, u prosjeku na putu proveli oko dvije godine, mada ima i onih koji su već šestu godinu u pokretu. Tokom migracije oni su trpjeli ekstremne fizičke napore, glad, bolesti, ali i maltretiranje policija zemalja kroz koje su prolazili. Većina njih je u BiH ostala po nekoliko mjeseci do godinu dana, a što duže ostaju njihovo mišljenje o BiH i našim ljudima biva sve gore. Istraživači kažu da nisu u pitanju samo loša iskustva, nego i sama činjenica da prisilno borave negdje gdje ne žele i da su “zapeli” na putu ka cilju, a to je EU.
I kao što oni ne žele da budu u BiH, ni građani BiH ne žele njih “u gostima”, bar ne predugo. Tako je čak 67 odsto ispitanika reklo da migranti mogu ostati u BiH samo nakratko, maksimalno 6 mjeseci, dok oko 18 odsto njih smatra da migrante treba iseliti odmah. Vjerovatno u ovu grupu spada i onih 36 odsto stanovnika USK i RS koji su ubijeđeni da je migrantska kriza dio velike međunarodne zavjere protiv Evrope.
Ohrabrujuće je što je svaki četvrti građanin BiH spreman da migranta prihvati kao komšiju ili prijatelja, ali kad su u pitanju eventualne intimne veze, pogotovo “naših” djevojaka sa “njihovim” momcima, ovi procenti vrtoglavo padaju.
Kao u najmračnije doba istorije
Jedan od istraživača u projektu i koautor knjige “Migranti mi” je mladi Sirijac Jamen Hrekes, student završne godine psihologije u Banjaluci. Ovaj mladić ima dugogodišnje iskustvo u radu s migrantima, a odlično znanje srpskog, engleskog i, naravno, arapskog, koji mu je maternji jezik, bilo je dragocjeno tokom istraživanja.
Jamen je sa migrantima razgovarao u fokus grupama i čuo svjedočenja i primjerima rasizma koji, kako kaže, “podsećaju na neke od najmračnijih perioda istorije”.
– Na primjer, porodicu migranata su izbacili iz restorana iako su oni imali novaca da plate račun, dok bogate saudijske turiste, iako potiču iz istog kraja svijeta i govore istim jezikom, u tom restoranu niko nije dirao. Migranti su pričali i kako ih u autobusima tjeraju da sjede nazad: iako plaćaju kartu, kao i domaći stanovnici, migrantima ne dozvoljavaju da u autobusu sjede gdje žele – kaže Hrekes.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu