Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na

“Boža pub je bio MOJ DJED, vatra od čovjeka”: Lik iz pjesme Đorđa Balaševića je stvarno postojao

Zabava
Autor:

Foto: Samir Cerić Kovačević

Đorđe Balašević je u svojoj dugoj karijeri napravio veliki broj hitova. Jedan od najvećih, svakako je pjesma o legendarnom kockaru koja nosi naziv „Boža zvani pub“.

U njegovoj pjesmi Boža živi tri i po decenije. Mnogo duže, uspomenu na svog djeda i pradjeda Petra Božanića (1895-1975), čije je kockarsko umijeće završilo u pjesmi, čuvaju njegovi nasljednici u Feketiću, gdje je i on do smrti živio.

Rođen u Lici

Boža Pub rođen je u Lici, u selu Tuževići, u opštini Brinje nedaleko od Gospića a svoju ličku neustrašivost, prešavši Albaniju, pokazao je na Solunskom frontu. Kao i mnogi drugi solunski dobrovoljci, agrarnom reformom dobija devet jutara zemlje u srcu Bačke i sa još 20 saboraca osniva Novo Selo, pišu Večernje novosti.

– Na to parče zemlje, bez krova nad glavom, sa njim je došla i naša baka Marta, rođena Tatalović, i zajedno su podigli kuću, osnovali porodicu – sjeća se Pubova unuka Slavka Krivokapić, kćerka njegovog sina Dušana.

– Bio je pravi domaćin. Imao je troje djece, Dušana, Slavku i Koviljku, gajio je bikove, konje, vinograd, prvi je u selu, oko 1930. imao kafanu i prodavnicu.

Veliki boem

Bio je kockar, boem, kavaljer, uvijek na strani slabijeg, sem kada nisu za istim kartaškim stolom. Čovjek velikog srca i široke ruke, koji je uvijek govorio da ne možeš dobiti ako ne daš. Vodila ga je karta u Srbobran, Vrbas, Novi Sad, Sombor…

– Volio je da uživa u životu. Dio te slasti, ali i tadašnjih običaja, bile su partije ajnca subotom među trgovcima. Volio je da izaziva kolo sreće i pobjeđuje ga – prepičava unuka.

– Bio je vatra od čovjeka, ali kad sjedne za sto, bio je mrtav hladan. Nikada mu ruka nije zadrhtala, ni kada je na jednu kartu zalagao svoju kuću, ni kada je na drugu uzimao tuđu. Zbog toga takmaci nisu mogli da ga „pročitaju“.

Kada je trebalo da odluči da li da stane ili da vuče kartu, obrtao je kažiprste. Ako se spoje – ulagao je sve što je imao, kakve god da su bile karte. Ako se promaše – nema „masta“, stajao je i na 15.

– Znao je da šta karta uzme, karta i vrati, često je donosio toliko novca da je onome ko ga je slagao dosezao do brade. Ni tada nije stajao, već nastavljao da rizikuje. Zato ga pamte kao nekoga ko nije kartao da bi se obogatio, već je uživao u toj vještini – dalje će nasljednica, pokazujući djedovu sliku i njegove prve „mađarske“ karte.

Mrzio alkohol

– Piće nije podnosio, volio je muzikante, a imao je takav glas da kad bi zapjevao, gasio bi se fitilj na svijeći! Perfektno je govorio mađarski, ruski i njemački jezik. Nikada porodica nije trpjela zbog toga.

Kada su igrali najveći majstori Kosta Gavaski iz Srbobrana, Šandor Tarko iz Feketića i Petar Božanić znalo se da što padne pod sto, tu i ostaje. Nijedan se neće sagnuti da podigne svoje, jer bi zbog toga morao da prekine partiju. Davao je 500 dinara onome ko bi otišao njegovoj kući da nahrani stoku i živinu samo da ne bi ustao od stola. A za te novce tada se mogao kupiti najbolji konj!

Bio je široke ruke

Feketićani još uviek prepričavaju kako je bio široke ruke prema onima koji su ga čuvali od prevare, jedino što je mrzio više od politike.

Priča se da je jednom dok je igrao iza leđa imao ogledalo, kojim su kibiceri pratili karte. Kada su ga upozorili na to, nije rekao „razbij staklo“, već „razbij, evo para“. Tom čovjeku dao je četiri hiljade tadašnjih dinara, a kada je ovaj rekao da je mnogo, dodao mu još dvije.

Nagrađivao je i one koji su ga čuvali od „pubova“, koje takođe nije volio. Čim su čuli da negde igra, išli su da mu oduzmu pare, ali su im posjete bile jalove.

– Jedne noći dok su igrali ajnc popeh se na banderu da popravim kvar. Čim vidjeh žandare kako prilaze njegovoj kafani, ono što sam popravio ja ponovo pokvarih da ne bi mogli da ih uhvate – sjećao se njegov savremenik.

– Kada sam mu ispričao šta sam uradio, gurnuo mi je kamaru para sa stola i rekao da uzmem koliko mi drago.

– Bilo je to u njegovoj kafani negdje oko 1938, partija je trajala od subote do ponedjeljka, a u njoj je Živko Mudrinski, veleposednik iz Srbobrana, izgubio sve što pjesma kaže, pa i slugu pride. Djed ga je pustio da se dva dana znoji zbog gubitka, pa mu onda sve poslao natrag – sjeća se unuka samo jedne od legendi o Boži Pubu.

Kartao i u logoru

Početkom Drugog svjetskog rata, Petar i njegova porodica doživljavaju sudbinu ostalih kolonista. Odlaze u logor Šarvar u Mađarskoj, gdje provodi četiri godine. Ni tamo se, međutim, karte nije manuo.

– Mađarski vojnici su brzo saznali da govori njihov jezik i igra karte, i ubrzo su se toliko „navukli“ na partije da niko nije smio da ih prekida. Na početku je namjerno gubio, a kada su zagrizli, iako je bio njihov zatvorenik, znali su da mu daju sve što su imali – kaže Slavka.

– Kartao je i u pare i u hranu. Time je pomagao porodici i zemljacima da im ti logoraški dani budu bar malo lakši.

Pričalo se da se iz logora vratio sa „pola lotre (merdevine) forinti“ koje je uzeo od jednog mađarskog oficira. On, međutim, tu priču nikada nije potvrdio, ali narodu je bilo lakše da u nju vjeruje, da i u tim strašnim vremenima ima svog junaka.

Selidba u Feketić

Poslije rata, bez struje, vode i puta, gasilo se Novo Selo i Petar ostavlja sve što je stekao na parčetu solunske zemlje i sa porodicom dolazi u Feketić. Tamo se ponovo kući.

– Pričaju da je tu kuću jednom prilikom izgubio na kartama. To je bio izuzetak. Ali sutradan je baba Marta sela za taj isti sto, odigrala partiju i povratila kuću – sjeća se dalje unuka.

– Ona mu je bila glavni oslonac, i za veliko čudo, nije mu branila. Kako je ušao u pjesmu i kako je Balašević saznao za priču o djedu, ne znam, ali priče o njemu kružile su svuda.

Nije Boža Pub ni u Pragu, ni u Beču. Više od četiri decenije počiva na seoskom groblju u Feketiću. Igra se i dalje ajnc, ali ne s takvim žarom. Ali i i danas se svi slažu, nema više takvih kao što je bio Boža zvani Pub.

Kartanje je bilo omiljena zabava tog doba, a malo muško dijete značilo je sreću i kartaroši su ga čašćavali.

– Djed je branio bratu od tetke da ide i da mu daju pare, međutim, on je išao i skupljao novac. Kada su otišli na vašar, ded mu je rekao da kupi sebi nešto ako ima para, a kada je Mirko izvadio novac djed se zgranuo, u džepu je imao toliko da kupi cijeli vašar – priča Slavka.

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.
Možete da nas pratite i na Facebook stranici

IZDVAJAMO