Ovako mali dječiji mozak reaguje kada ga iznenada ostavite na liječenju u bolnici. Sasvim sam, možda i po prvi put bez roditelja, ne može da shvati da će mu u bolnici biti bolje, da ga tu liječe i brinu za njegovo zdravlje i da će vrlo brzo vidjeti svoju porodicu. Šta uopšte znači brzo, za sat, dan, dva, koliko se treba strpiti?
Nije normalno da nam, pored svega što se dešava, djeca preživljavaju još i ovakvu traumu, da roditelji ne mogu biti uz njih u bolnici kako „ne bi slučajno unijeli virus među pacijente“. To nije ni objašnjenje, ni opravdanje, samo nedostatak volje u našim zdravstvenim ustanovama da se i ovaj problem premosti.
Negativan test na koronu, maska, zaštitna oprema, kako to nije dovoljno predostrožnosti za boravak u bolničkoj sobi? Evo, objasnite mi, kao majci, kao novinaru, meni i svim drugim građanima. I kako to da u jednoj bolnici roditeljima daju ulazak, a u drugoj ne?
Ne treba majci kraljevski apartman, dodatni krevet. I stolica je sasvim dovoljna, samo da bude uz djetetovu postelju, da mu drži ruku, doda vode, ispriča priču. Jer i blizina liječi.
Medicinarima bravo za sve što rade u pandemiji, za mukotrpnu borbu, ali ta požrtvovanost ne smije da zasjeni brojne druge zdravstvene tegobe koje ljudi imaju i koji zaslužuju jednaku posvećenost. Nije uvijek dovoljno biti izuzetan stručnjak, treba prije svega biti čovjek.
Ne smijemo dozvoliti da više ijedno dijete zbog ove nepravde doživi stres. Roditelji su davno digli glas, mole za razumijevanje, krajnje je vrijeme da reaguju i institucije.
Načelnici, direktori, poslanici, ministri, aktivisti, ima valjda neko u ovoj napaćenoj zemlji da stane uz roditelje i zaustavi ovu sramnu praksu. Čujete li dječiji plač?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu