Istina, ta analiza nam nije rekla nešto što manje-više nismo znali i prije toga, ali to i nije bila njena osnovna svrha. Važnija od toga bila je namjera da se suočimo sa istinom, te možda i prvi put javno i otvoreno kažemo gdje su problemi i koliko je u međuvremenu razvijeni svijet odmakao.
Na potpuno isti način mogu sada poslužiti i rezultati prvog PISA testiranja srednjoškolaca u cijeloj BiH, koji nisu nimalo ohrabrujući. Naprotiv, pokazali su da naši fakulteti ne samo da već dugo prilično nisko kotiraju u odnosu na svoje okruženje, već da se ni u narednih 10 godina ne možemo nadati da će stanje biti mnogo bolje, jer bi trebalo da ih upisuju učenici koji su sada funkcionalno nepismeni. Tačnije, svaki drugi 15-godišnjak u BiH je takav, a po rezultatima na PISA testiranja, oni su na nivou 12-godišnjaka u zemljama OECD.
A zašto je to tako? Ugrubo, sveli smo život na novac, čovjeka na fizički izgled, djecu na potrošače, obrazovanje na ocjene i trošak, a znanje na potpuni višak u životu. I čemu da se nadamo?!
Jedan gimnazijski profesor u Sarajevu iznio je najmanje 50 pitanja koja možemo postaviti sebi kada analiziramo zašto smo i kako došli u situaciju u kojoj nam je i bliska budućnost djece ugrožena.
Koliko smo uložili u nastavnike, znamo li koliko vrijedi dobar profesor, koliko smo kupljenih diploma kaznili, koliki smo uložili u nauku, zašto školujemo kadar za druga tržišta, zašto mislimo da je ušteda neplaćanje stručnog rada, zašto tri decenije već školu doživljamo kao “nužno zlo”, samo su neka od njegovih pitanja. A koliko, uz sve to, puštamo nastavnike da rade svoj posao, kad ih već smatramo odgovornima za (ne)znanje i sudbinu svoje djece?
“Loše raditi, a dobrom se nadati, nikada nije išlo”, odgovara nam ogledalo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu