Zašto je 8. mart postao dan majki, kćerki, baka, supruga, tetaka, ujni, strina? Ili dan kada se učiteljicama donose pokloni i poklončići?
Da li je Dan žena i dan prijateljica, ljubavnica, suparnica, političarki i domaćica, opredijeljenih i neopredijeljnih, razvedenih i nerazvedenih, pripadnica svih seksualnih orijentacija?
Ili je rezervisan samo za žene – majke – kraljice, za one koje se uklpaju u stereotip o „pravoj“ ženi?
Uostalom, gdje i šta je žena danas, u ovom savremenom svijetu i u ovoj čemernoj Bosni i Hercegovini?
Šta nam se desilo? I šta nam se nije desilo, a trebalo je? I kuda idemo?
Istoijska uloga Klare Cetkin i Roze Luksemburg mnogima je poznata, bar na udžbeničkom nivou. Ali, gdje su naše Klare i naše Roze?
Svijet je sigurno mnogo napredovao od vremena kada su se ove, a i druge heroine borbe za prava žena, vodile bitku za pravo glasa, pravo na rad i obrazovanje.
Ne bi valjalo da nije; ipak je prošlo 165 godina od dana kada su, upravo na 8. mart, žene u Njujorku izašle na ulicu, tražeći humanije uslove rada i pristojne plate, i 112 godina od utemeljena 8. marta kao Međunarodnog dana žena.
Žena danas je popravila svoju ulogu u društvu, ojačala, emancipovala se.
Žene su postale vidljivije, društveno angažovanjije, ravnopravnije u skoro svim segmentima života. Neke žene su odabrale da postanu plastičnije i dugotrajnije. I to je u redu: pravo izbora je neprikosnoveno.
Ali, bez obzira na napredak, mnoge od nas nisu smogle snage da izađu iz zadatih okvira.
Eto, imamo žene političarke, na lokalnom, kantonalnom, entiteskom i državnom nivou, ali još nisam čula da su one digle glas za ŽENU.
Tu, izgleda ne važi emancipacija, ni solidarnost.
Ne mogu da se sjetim nijednog slučaja u BIH da su naše žene, žene političarke, imale jedinstven stav kada su u pitanju životni problemi sa kojima se svakodnevno borimo. Naprotiv, žene političarke slijepo slijede stavove političkih partija, odnosno partijskih lidera, ne hajući za interese žena. Nije lako izaći iz kruga nametnutih, ali i svojom voljom prihvaćenih stereotipa.
Porazno je da se danas, u 21. vijeku, u jednoj evropskoj zemlji žena nalazi u „predizbornom paketu“, u zakonom nametnutom „paketu“ kandidatskih lista, koje tako neodoljivo podsjećaju na one tužne i ponižavajuće pakete sa toalet papirom i paštetama, kojim se kupuju glasovi.
Da li je uloga žene u politici da bude dio tog paketa?
Ja sam emancipaciju shvatila drugačije. Bez obzira na to što me od mnogohvaljene i dugo željene emancipacije zapala kosačica i trimer, njiva i kuća, pranje i peglanje, za svoje stavove sam se borila i borim često i na ulici. I ponosna sam na to. Da, ženi je mjesto i na ulici, u javnom prostoru, u prostoru borbe!
Za mene je žena BORKINJA primjer istinski ravnopravne žene, ali takvih je u BiH malo, nedovoljno. Treba nas više. Eto, čak i po staroj, patrijarhalnoj narodnoj poslovici “tri ćoška kuće stoje na zemlji, a četvrti na ženi“. Pa, podbočimo žene – stubove!
Ne dozvolimo da budemo broj, borimo se za svoju zemlju i za budućnost naše djece, kao što su se borile naše Milunke, Marije i Mike.
Pored slavlja za 8. mart, sitnog poklončića, večere, osmomartovske zabave, frizure, neke krpice, smatram da treba da zaslužimo crveni karanfil, taj divni crveni karanfil, simbol borbe i nepristajanja na diskriminaciju.
Jer, ovi naši karanfili, što nam ih progodničarski poklanjaju za Dan žena, čak i kad su crveni, sve više vuku na žuto.
I zapamtite: žena je snaga, žena je moć i nije za jednu noć. Ni za jedan dan. Svi su dani naši. Svi naši dani pripadaju jednako i ženama i muškarcima.
(Autorka je poljoprivrednica, domaćica i aktivistkinja iz Drvara)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu