Ova sela nekada su bila puna djece i odraslih, u svakoj kući i po desetak osoba, pripovijeda Živko prelistavajući svoju bogatu i jedinstvenu arhivu.
Stariji su spavali u kući, pored vatre a mlađi na tavanu, u sjeniku ili drvenoj magazi.
Bilo je to vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, priča Živko, kada se malo imalo, pješke putovalo, opanke i čizme nosili, dobrovoljnim akcijama gradili ali bili srećni, sve sa pjesmom i zanosom, vjerom u bolji život i ljepše dane čekali.
– To su nezaboravna vremena. Išli smo na izlete, radne akcije, zborove i igranke, bilo je veselja, bez mržnje i zavisti. Manje se radilo a opuštenije živjelo. Sada se mnogo radi i gradi, svi svuda žure i jure a nigdje sreće i zadovoljstva.
I zato me obuzme sjeta zbog veselja i praznovanja, sloge i poštovanja, razumijevanja i solidarnosti među ljudima koje smo imali pa izgubli. Sve to, u talasu nekih novih pravila i principa pada u zaborav, nepovratno gubi, nestaje… Mladi, nove generacije ne vjeruju u ovakve priče, i nerado ih slušaju – požalio nam se Kukavica.
Ispod stare jabuke zelenike, koja je jesenas obilno rodila, dugačak je red praznih pčelinjih košnica. I u tome, Živko prepoznaje poruke iz prirode, svojevrsno predskazanje.
-Rodna stara jabuka podsjeća na vrijednosti prirode, na rezervoar zdravlja kojem se trebamo vraćati a prazne pčelinje košnice ispod nje šalju poruku da se sa prirodom i njenim zakonitostima ne smijemo poigravati. Pčele su ljetos, neočekivano napustile košnice i otišle. To me podsjeća na prazne, napuštene seoske kuće koje više ničemu ne služe, osim kao opomena, loš predznak, upozorenje da nešto moramo učiniti kako bi se to promijenilo – zaključuje naš sagovornik.
Prema njegovoj evidenciji koju redovno osvježava, dopunjava ili mijenja, naročito zimi, u Gašnici je trećina kuća opustjela a staje zatvorene, stočarstvo spalo na četiri krave, šest koza i deset ovaca.
– U Gašnici ima sedam puta više pasa nego krava i ovaca. Kokoške ima desak domaćinstava. Svinja ima nešto više u jesen ali poslije pripreme zimnice i svinjokolja, obori se isprazne. Zemljište se sve manje obrađuje pa zato nam je trećina sela i seoskih njiva u šiblju i korovu, kroz kojeg ni lovački pas ne može proći – tvrdi Kukavica, odlučan da sačuva lijepo sjećanje na period prije više decenija i da podstakne komšije na drugačiji odnos prema selu.
On se sjeća da su pored puteva, najviše od Vrbaške do Orahove, nekada bile jabuke, koje su zvali cestarkama.
– Inicijator sadnje tih jabuka, bio je neki Zlojutro, naš košmija kojem sam ime zaboravio. On je to vidio u Srbiji, gdje je služio vojsku pa iskustvo prenio ovamo. Donio je i grane za kalemljenje. Masovno smo se tada organizovali, i oko svih važnijih puteva posadili jabuke, da mirišu, i da ih bere svako ko putem prolazi. Poslednju jabuku srušio je vozač buldozera a ostale, prije toga, posjekli nesavjesni seljaci ili porušili neodgovorni vozači – požalio se portalu Srpskainfo gašnički hroničar i statističar.
Njegovo domaćinstvo je svojevrstan muzej, u drvenoj magazi čuva starinsko posuđe i alatke, u kući stare fotografije i arhivu a na tavanu stare novine, među kojima kolekcije „EuroBlica“ i „Arene“. Među starinskim predmetima Živko Kukavica izdvaja naćve izrađene prije stotinjak godina.
To je drvena posuda za tijesto koja je, u krajevima ispod Prosare i Kozare, nekada često korištena. Naćve je imala gotovo svaka kuća a sada se mogu pronaći samo u malobrojnim zbirkama starina.
– Porodična okupljanja, uspomene, seoska slavlja, mobe, svadbe, izgradnja puteva, ispraćaji u Kraljevu i Titovu vojsku, đački izleti, portreti uglednih meštana našeg sela, učitelja, poštara, sveštenika zabilježeni su u mojim dokumentima koje brižno čuvam – priča nam Živko.
Kaže da se mnogi iz Gašnice i okoline često raspituju o svojim precima, čije fotografije jedino još mogu pronaći u njegovim koferima, među gomilom vojničkih pisama iz JNA. Pričom i dokumetima, odveo nas je čak i do njemačkih logora u Drugom svjetskom ratu, potom Austrije, Turske i drugih državnih uprava koje su se ovdje smjenjivale u burnim vijekovima.
– Slike iz njemačkog zarobljeništva, gdje je četiri godine proveo moj otac Petar su mi među najdražima. Osim slika, u staroj kući čuvam i rijetke predmete. Posjedujem koplje iz bojeva sa Turcima koje su vodili moji preci. Nije mi jasno samo kako je nastalo prezime Kukavica, valjda po pticama a ne po kukavičluku. Moji preci bili su hrabri i neustrašivi – uvjerava nas Živko navodeći brojnu rodbinu i veliko porodično stablo.
On čuva i zahvalnicu SR Srbije sa potpisom bivšeg guvernera Narodne banke Borislava Atanackovića. Uplatio je bespovratnih 100 dinara za privredni razvoj Srbije, kao znak solidarnosti i ljubavi prema tadašnjoj socijalističkoj republici Jugoslavije a sada Srbiji, za koju su u ratovima živote davali njegovi preci.
Priče sa Živkovog tavana
Iz Živkove kolekcije “Arene“ iz 1972. godine, koju čuva na kućnom tavanu, podvučeno je više tekstova koji su posebno zanimljivi ovom vjernom čitaocu. Na prvu vožnju novim traktorom Ratko Marić iz Crkvene kod Prnjavora, piše Boro Teofilović, poveo je svog prijatelja Sredoju Palikovića. Prevrnuli su se i Sredoje je na mjestu ostao mrtav, objavljeno je u „Areni“ 17. marta 1972. godine.
U istom broju, Živko ukazuje na nesvakidašnju priču iz sela Baraći kod Mrkonjić Grada. Porodici i rodbini Zeljković stigao je telegram iz Apatina. Poslao ga je Ratko Pekez. Telegram je glasio, dolazite odmah, Dosta umrla. Svi su bili šokirani ovom viješću jer su znali da Dosta Pekez, Ratkova žena, ima svega 33 godine i da je bila izvanrednog zdravlja a Dostina majka izgubila je svijest od tuge. Rodbina je obukla crninu, sakupila vijence i otputovala u Apatin.
Kada su zakucali na vrata, otvorila im je „pokojnica“ Dosta. Uslijedio je novi šok a sve su brzo razjasnili. Ljut na Dostu zbog čestih kritikovanja, njen suprug, odan alkoholu, poslao je telegram njenoj rodbini i na nekoliko dana pobjegao od kuće, napisao je u pismu „Areni“ Veljko Zeljković. Roditelji su Dostu, koja je odmah podnijela zahtjev za razvod braka, vratili kući u Baraće, a zeta tužili za duševnu bol.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu