Oni žive kao povratnici u svom rodnom gradu nakon izbjeglištva u Srbiji i brojnih životnih bitki u kojima je Cvijetin suprug preminuo, a drugi sin odselio u Australiju, ali kako su u svome malom stanu rekli vjera u Boga ih je uvijek držala i davala snagu za dalje.
Tako su i ove godine bez porodice u Mostaru najveći pravoslavni praznik Vaskrs dočekali otvorenog srca s nadom u bolje dane.
Cvijeta je vaskršnje pisanice radila kao i svake godine po tradicionalnim običajima kojih se sjeća još iz djetinjstva, tako što je jaja kuvala u lukovini nakon što je u čaparpu stavljala na svako jaje posebno list djeteline ili nekog cvijeta, kako bi na kraju taj simbol bio na njima.
-Tako se radilo kad sam ja bila mala, jer nije tada bilo sličica kao sada, ni boja. Ja sam tu tradiciju sačuvala i danas, jer pored što je nama to lijepo, tako je i zdravije- priča Cvijeta.
Kaže kako je jaja dovoljno kuvati 15 minuta na laganoj vatri da ne ispucaju, a nakon toga ih premazati pouljenom maramicom da dobiju poseban sjaj.
-Jaja uvijek farbamo na Veliki petak, kada postimo i palimo svijeće jer je na taj dana Isus Hristos razapet na krstu. Krv je prolivena i zato se jaja boje u crveno. Kažu da su kokoši nosile to jutro crvena jaja – kaže Cvijeta govoreći o legendi bojenja vaskršnjih jaja u crvenu boju.
Priznaje kako ne boji mnogo jaja kao ranijih godina, jer ih nema kome dati, a da su i tradicionalna jela koja sprema u mnogo manjim obimu nego što bi to željela.
-Nas dvoje smo sami, kome da kuvam , kome da spremam. I ovako šta god napravim ne možemo pojesti – kaže Cvijeta sa suzama, te pojašnjava da joj uvijek praznici padaju teško, jer joj tada najviše fali ostatak porodice.
Posebno je pogađa činjenica da sina u Australiji i njegovu porodicu može vidjeti samo putem savremene tehnologije, bez zagrljaja kojih je željna. Ali u svemu tome s ponosom govori kako on sa svojom porodicom na kontinentu preko okeana čuva tradiciju bojenja jaja za Vaskrs kao i oni u Mostaru.
Danko priča kako ih svaki poziv za praznike razveseli, ali priznaje da njemu nije lako na velike dane zbog toga što nema porodice u gradu kao i činjenice da je veliki broj prijatelja koje je imao napustio BiH.
-To je sve otišlo u Hrvatsku, Srbiju, u insotranstvo, ja ne znam više nikoga od moje generacije. Izlazim ja, ali slabo znam ljudi, nema pet ljudi koje znam u Mostaru – kaže Danko.
Takođe se požalio kako zna biti po pola godine da ne izađe iz stana zbog vremenskih neprilika ili činjenice da mu uvijek treba neko pomoći da iznese kolica, a potom i da on siđe niz brojne stepenice, jer zbog godina i zdravstvenog stanja njegova majka to sve teže može sama.
Naglašava da veselje u njihove donosi mačak kojeg su udomili sa ulice, ali kako Danko kaže u zadnje vrijeme i on često ode vani pa zna biti satima da se ne vrati.
-Teško je mnogo puta, ali nikada ne zaboravljam da je Isus Hristos trpio na krstu zbog svih nas – zaključio je Danko i čestitao najveći hršćanski praznik svim vjernicima, piše Klix.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu