I među jugonostalgičarima i među jugoskepticima preovladava stav da su za raspad države ključni bili izazovi demokratizacije, te ekonomska kriza i globalne promjene nakon pada Berlinskog zida.
Komentarišući studiju hrvatskog istoričara Hrvoja Klasića “Jugoslovenski prostor 30 godina nakon raspada Jugoslavije”, koja je nedavno objavljena u izdanju Fondacije “Fridrih Ebert” u BiH, ekonomistkinja Svetalana Cenić tvdi da je Jugoslavija mogla opstati.
Cenić: “Elite” su nas odvele dođavola
– Istina, u Jugoslaviji nas niko nije učio demokratiji, nismo ni znali za građanska prava. Bili smo bili uljuljkani, jer smo imali sigurne poslove, plate, zdravstveno i penziono osiguranje. Problem je nastao kada je toga nestalo, a pojavile su se neke “elite”, koje su iskoristile ekonomsku nestabilnost i naivnost građana da nas odvedu dođavola – ocjenjuje Cenićeva.
Ona smatra da bi nam svima danas bilo mnogo bolje da je Jugoslavija opstala i podsjeća da, na primjer BiH, još nije dostigla nivo BDP-a od prije 40 godina.
– Hrvatska i Slovenija su profitirale od članstva u EU, pa se time kočopere, ali i njima je potrebno eks ju tržište, jer nisu konkurentni u Evropskoj uniji – kaže Cenićeva.
Da je Jugoslavija devedesetih prihvatila ponudu za članstvo u Evropskoj zajednici, a o toj ponudi se godinama pričalo, zemlja je mogla opstati, a makroekonomski okviri bi bili savim drugačiji nego danas, jer su privrede jugo republika bile povezane, smatra Cenićeva.
– Uz to, Jugoslavija je imala ogromno tržište od 22 miliona stanovnika i brojne uspješne kompanije. Na primjer, samo prihodi “Energoinvesta” su prije rata donosili 10 odsto BDP cijele Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine – podsjeća Cenićeva za Srpskainfo.
Klasić: Moglo je sve proći bez rata
Za razliku od Svetlane Cenić i još nekih sociologa i ekonomista u BiH, koji tvrde da je Jugoslavija mogla opstati, Hrvoje Klasić smatra da bi to bila nemoguća misija, jer su unutar zemlje postojale nepremostive razlike.
– Recimo, razlika u razvijenosti Slovenije i Kosova, bila je kao razlika između Velike Britanije i sjevernoafričkih zemalja – navodi Klasić.
Dodaje da su Jugosloveni živjeli u “paralelnim svjetovima”, ali i da je običan narod imao mnogo bolje mišljenje o Jugi, nego elite koje su je vodile i dobro je poznavale.
On, međutim, za Srpskainfo kaže da je veliko pitanje kako bi se Jugoslavija raspala, na koliko dijelova i na koji način, da se sedamdesetih Tito povukao, i da su umjesto rigidnih “partizana” vođstvo u zemlji preuzeli mladi i obrazovani liberali.
U takvim uslovima vjerovatno bi, smatra Klasić, bili izbjegnuti i krvavi jugoslovenski ratovi.
– Ali, to se nije desilo i dolaskom Slobodana Miloševića na vlast duh nacionalizma je pušten iz boce i više nije bilo povratka – kaže Klasić.
Puhalo: Zašto smo jugonostalgični?
Socijali psiholog Srđan Puhalo za propast Jugosalvije jednostavno kaže: sve što je palo, bilo je sklono padu.
– Da je mogla opstati, Jugoslavija bi opstala. Imali smo dva pokušaja Jugoslavije i oba su propala u krvi. Vrijedi li sada insistirati na nečemu što je dva puta propalo, ili tražiti neke druge modele – kaže Puhalo.
Podsjeća, međutim, da su mnogi građani eks ju država i danas jugonostalgični. Jugonostalgičara, kaže, ima najviše među starijim ljudima, koji dobro pamte Jugoslaviju, manje među ljudima srednjih godina, a najmanje među maldima.
– Mladi jugonostalgičari, međutim, najviše mistifikuju bivšu Jugoslaviju, jer o njoj najmanje znaju, odnosno njihova znanja su posredna – ocjenjuje Puhalo.
Jugonostalgija opstaje decenijama, prije svega zato što je Jugoslavija bila ozbiljna država, u kojoj su se znala pravila igre, za razliku od ovih današnjih, kako kaže Puhalo, “privatnih banana državica”.
– Možda Juga i nije bila toliko dobra, koliko su ove današnje eks ju države loše – kaže Puhalo.
Jugoslavija je, dodaje, bila socijalna država, koja je vodila računa o svojim građanima, a Jugosloveni su imali sređeno društvo sa solidnim školstvom, zdravstvom, penzionim sistemom i politikom zapošljavanja, u kojem je vladala sigurnost.
– Ta je država bila jedan od lidera nesvrstanih, bila je cijenjena i na istoku i na Zapadu, što je kod Jugoslovena podsticalo ponos, pogotovo nakon šezdesetih godina prošlog vijeka, kada su stege popustile i kada se moglo putovati – kaže Puhalo.
– Kad god satima čekam na granici da pređem u Hrvatsku, Srbiju ili Crnu Goru, i ja sam jugonostalgičan – dodaje Puhalo.
On podsjeća da je Jugoslavija bila zemlja uspjeha, industrijalizacije, opismenjavanja, zemlja u kojoj su se gradili veliki infrastrukturni projekti i u kojoj su građani imali utisak da će im sutra biti bolje.
– Naravno, kao i kod svake nostalgije i kod jugonostalgije postoji i žal za mladošću i “dobrim starim vremenima”. Ljudi se rado sjećaju vremena kada su bili mlađi, ljepši i zdraviji – zaključuje Puhalo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu