Ovo šef organizacije za procjenu rizika “Evroazijska grupa” Ijan Bremer piše u svojoj analizi.
– Američki zvaničnici odbrane kažu mi da se situacija za ukrajinske oružane snage na jugoistoku znatno pogoršala u posljednjih nekoliko nedjelja i da one gube svoju borbenu efikasnost. Ukrajina još može da rasporedi veću vojsku na terenu od Rusije (otprilike 250.000 vojnika naspram 175.000 ruskih), ali za razliku od borbi oko Kijeva i Harkova, oni sada vode rovovske bitke u stilu Prvog svjetskog rata, usred lokalnog stanovništva Donbasa koje je pomiješanih političkih simpatija – rekao je Bremer o situaciji na terenu.
Ukrajinska vojska sve glasnije poručuje da joj treba više artiljerije što je prije moguće. Međutim, zapadne zalihe koje uspiju da stignu na liniju fronta nisu toliko obilne ni tako sofisticirane koliko bi Ukrajina željela. Situacija će u narednim mjesecima biti još teža, smatra Bremer.
Zapadne zemlje, naročito evropske, suočavaju sa rastućom inflacijom i cijenom struje. Kako vrijeme prolazi, vlade se okreću domaćim problemima koje je rat izazvao ili pogoršao, pa tako neke države, poput Italije i Mađarske, već traže “brzi prekid vatre” – što bi moglo da utre put smanjenju sankcija.
– Nivo vojne i humanitarne pomoći koju Ukrajina trenutno prima je blizu vrhunca. Sljedeće godine Kijev će morati da se zadovolji sa radikalno manjom podrškom. To je poruka koju Ukrajinci sada iskreno dobijaju od Evropljana i multilateralnih institucija, koje su u prvim mjesecima na sav glas pitale: “Kako možemo da pomognemo? Šta još možemo da uradimo?” – rekao je analitičar.
Ruski predsjednik Vladimir Putin postao je prošle nedjelje jasniji u vezi sa svojim kratkoročnim ciljevima, kada je na 350. godišnjicu rođenja Petra Velikog dalo legitimitet preuzimanju teritorija koje Rusija istorijski smatra svojom. Time je, smatra Bremer, postavio temelje za aneksiju okupiranih teritorija u Ukrajini. Taj proces već počinje – u opštinama koje su u rukama Rusa postavljaju se prokremljski zvaničnici, mijenjaju se registarske tablice i internet provajderi, građanima se dijele ruski pasoši.
– Formalna aneksija i dalje zahtjeva prekid aktivnih lokalnih borbi kako bi mogli da se organizuju referendumi. Trenutno se čini da će to najvjerovatnije biti na jesen ili zimu. U tom trenutku će Rusija definitivno okončati svaku mogućnost budućeg dogovora. Putinovi dugoročni ciljevi se nisu promijenili, iako jeste poredak: održavanje pritiska na crnomorske luke, a posebno na Odesu i gušenje ukrajinske ekonomije postalo je veći prioritet od zauzimanja Kijeva – objašnjava.
Prvo je moguće u narednoj godini, kaže Bremer, ako Rusija nastavi sa djelimičnom mobilizacijom. Pomorska invazija nije moguća jer su Ukrajinci minirali luku i okolno more, što je jedan od razloga zašto je Kremlj tako zainteresovan za pregovore o deminiranju. Ovo objašnjava zašto su napori Ukrajine da počini kontranapad u Hersonu od ključne važnosti, više i od borbe u Donbasu.
– Osim predstojeće aneksije, narednih 100 dana će biti manje bogati događajima od prvih 100. Rusi sa djelimičnom mobilizacijom neće moći da zauzmu mnogo nove teritorije. Ukrajinci mogu da obave kontranapad, ali vjerovatno neće radikalno da promijene situaciju na terenu. Više NATO oružja će doći, ali je malo vjerovatno da će promijeniti situaciju. Amerikanci šalju najviše, ali imaju ograničen višak zaliha i takođe im treba vremena da obuče Ukrajince na novim sistemima – predviđa Bremer.
Glavno srednjoročno pitanje je da li će obje ekonomije biti spremne da implodiraju, dodaje. Ukrajina je primila dovoljno ekonomske i humanitarne pomoći da izdrži otprilike šest mjeseci. Dobijaće podršku po nižoj stopi i nakon toga, s tim da će Amerikanci i Evropljani vjerovatno prenijeti ovo pitanje na multilateralne organizacije. Najvjerovatniji ishod je da Kijev sljedeće godine očekuje veliki ekonomski pad, pa čak i kolaps.
– Ruska privreda neće u tom periodu osjetiti toliki udarac, ali će on biti mnogo dramatičniji u narednih tri do pet godina, kada isporuke energenata Zapadu biti prekinute, strane tehnologije nedostupne, odbrambena i druge industrije osakaćene, a sredstva u inostranstvu ostanu zamrznuta. To nije predstojeća velike implozija u stilu Avganistana, ali će izazvati domaći gnjev, posebno kada se desetine hiljada ruskih vojnika vrate mrtvi iz rata. Da, to je pritisak na Putina, ali to je i mobilizacija ekstremnog nacionalizma među stanovništvom – objašnjava analitičar.
Sve ovo čini dalju borbu sa Ukrajinom vjerovatnom, a prelijevanje rata na širi sukob sa NATO većim rizikom. Da bi se vidjelo gdje se ovo završava, smatra Bremer, moraju se razmotriti ključni akteri (Rusija, Ukrajina, Evropa i Amerika) i njihove komparativne sposobnosti – ko ima najviše mogućnosti da promijeni tok sukoba ako to želi i koje bi bile posljedice?
– Uz sav otpor Ukrajine i svu snagu koordinacije odgovora NATO, Rusija je i dalje daleko najvažniji akter. U suštinskom smislu oni mogu da odluče o parametrima rata. Njihovi resursi uveliko nadmašuju ukrajinske, a ishod rata je mnogo važniji za Kremlj nego za spoljne sile. Ovo je rat koji je Putin izabrao i može da izabere da ga presječe ili proširi u svakom trenutku – naglašava Bremer.
Ukrajina, sa druge strane, ima veoma ograničen kapacitet da utiče na ishod – čak iako usmjere sve što imaju u ratne napore, to im ne garantuje šansu za “pobjedu”. Takođe, ukrajinska vlada ima ograničenu fleksibilnost u svojim političkim odlukama, uključujući i bilo kakvo sporazumno rješenje. Vlada predsjednika Volodimira Zelenskog bila je slaba prije invazije, a iako je on sada izuzetno popularan, postoje rastući razdori unutar administracije oko ekonomskih prioriteta i pregovaračkog stava, ističe analitičar.
To ostavlja pitanje da li će Amerikanci ili Evropljani imati veći uticaj. Amerika više radi na vojnoj pomoći, ali je takođe veća vjerovatnoća da će vremenom izgubiti interesovanje, smatra Bremer.
Evropa je podijeljena, dijelom zbog pragmatičnijih ekonomskih briga Francuske, Njemačke i Italije, djelimično zato što, kako kaže, ruske dezinformacije igraju ulogu u javnom mnjenju širom istočne Evrope – Mađarskoj, Srbiji, a posebno u Bugarskoj, većina lokalnog stanovništva kaže da podržava Rusiju, piše Blic.
– Međutim, evropske akcije, kada se jednom preduzmu, institucionalizovane su i “ljepljive”. Evropljanima je teško da se dogovore o sankcijama, ali je isto tako teško postići konsenzus za njihovo povlačenje. I koliko god među nekim istočnoevropskim članicama rastu proruske tendencije, izuzetno jake antiruske pozicije Poljske i sjevernih Evropljana su nepomične – zaključuje Bremer.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu