Do sada ste se okušali u ulogama u predstavama koje su veoma značajne za lokalnu pozorišnu scenu. Kakav je osjećaj Vama kao mladom glumcu igrati u tako velikim predstavama kao što su „Zločin i kazna“ i „Škola za žene“?
Za svakog glumca, pa i mladog je značajno da igra u takvim klasicima. Pozorište, pogotovo Narodno pozorište, mora da edukuje, da opominje, da nas vraća na pravi put. Mnogo je lakše sve to kad radite drame i romane takvih pisaca. Oni su umni ljudi, doktori naših duša, vaspitači, vodilje. Treba se samo prepustiti. I da, nisu značajne samo za lokalnu zajednicu, značajne su globalno. Značajne su za svakog glumca, za svakog iskrenog pozorišnog zaljubljenika, ma gdje on bio. Pa i za one koji to nisu, jer dobar glas se daleko čuje.
Koliko je zapravo teško ili lako ostvariti značajne angažmane mladom glumcu danas?
Teško je, baš je teško. Mora se poklopiti brdo nekih kockica, neki to zovu sreća. Možda i jeste, ali mimo sreće ima i ljudskog faktora, ako me razumijete. Najbitnije je da budu spremni, vrijedni, da imaju odgovore na sva pitanja, da su uporni i da vjeruju u sebe. Mladi moraju sami da traže svoje mjesto pod zvijezdama, niko ih neće zvati i vući za rukav. Moraju podići glavu i one starije pogledati pravo u oči i zatražiti svoj prostor. Ali to mogu samo oni koji iskreno iz dubine duše i srca to žele i vole. Jer od ovog posla se ne živi, živi se od ljubavi prema ovom poslu.
Koji Vam je omiljeni lik kojeg ste do sada igrali i imate li želju da igrate nekog lika u budućnosti i koga?
Stvarno nemam omiljenog lika, neki su mi draži, ili se ja bolje osećam u njihovoj koži, kao npr. Valen u predstavi „Usamljeni zapad“, ili Joco u „Predstava Hamlet u selu Mrduša Donja“. Ali svi su moji i dio su mene, tako da nema omiljenih. Nemam ideju o tome šta bih volio da igram, valjda će nešto posebno naći mene, ako nam je suđeno. Mada sam se danas sjetio jedne scene dok sam studirao i tog lika, Nozdrjova iz Gogoljevih „Mrtvih duša“, možda bih njega volio igrati za nekih sedam, osam godina.
Nedavno je završen još jedan Teatar fest. Kakva su Vaša iskustva sa festivala?
Nažalost nisam pogledao sve predstave, nisam dvije na moju veliku žalost. Mogu reći da je Teatar fest značajan događaj za našu kuću, za našu kulturu, za zdraviju budućnost i volio bih da ljudi koji se pitaju to razumiju i potrude se da Teatar fest izgleda kako treba i da ozbiljno shvate program festivala, jer on je suština, ne korice i šminka.
Na čemu trenutno radite i koja su naredna gostovanja koja imate u planu?
Trenutno ne radimo novu predstavu, sad je pauza. Ne znam ni šta će se raditi, nismo još obaviješteni. Što se putovanja tiče, nadam se da će ih biti. Volio bih da „Zločin i kaznu“ igramo pred ruskom publikom. Neka tako i bude.
Kako Vi doživljavate kulturu i umjetnost danas? Mislite li da mladi ljudi dovoljno posjećuju kulturno-umjetničke događaje?
I kulture i umjetnosti ima, samo je moraš potražiti lampom. Oni koji je žele moraju se potruditi. Danas je svašta umjetnost i svako je umjetnik. Naprave se dvije fotografije odmah je veliki umjetnik koji otkriva dušu kroz objektiv. Svira duže od tri godine gitaru, jednako banjalučki „Točak“. Valjda umjetnost i umjetnika prepozna narod, a ne on sam sebe. Ne znam. Često kolege u pozorištu kažu da su se nadali da će mladi kad dođu nešto pokrenuti, a ono ništa. Donekle se slažem.
O tehnologiji danas se najviše priča kao o prepreci mladima kada je kulturna osviještenost u pitanju. Može li se na neki način kroz tehnologiju pozorište približi mlađim generacijama?
Naravno da može, mada to nije dio mog interesovanja. To treba pitati nekoga ko se time bavi, koji su načini i kako je uvesti u pozorište. Napravio bih neku aplikaciju koja bi dok gledaju one što se za broj preglede krevelje na ju tjubu, iskočila na ekranu i rekla im „Ustani sa te stolice, idi u pozorište, čitaj nešto, trči, uradi nešto od svog života!“, eto tako bih je iskoristio.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu