Zanima me vaše iskustvo kako ste se izvukli i kakvu ulogu je vaš partner imao u tom procesu, upitao je korisnik društvene mreže Redit, nakon čega je (ne)očekivano dobio nekoliko vrlo iskrenih i korisnih savjeta i iskustava.
– Prije nekoliko godina, dobio sam otkaz 1. avgusta. Te noći sam spavao kao beba jer sam bio iscrpljen od stresa, uključujući i svakodnevnu vožnju na posao od sat i po u jednom pravcu – otvorio je dušu još jedan korisnik ove društvene mreže.
– Dvije nedjelje kasnije, vjerenica je raskinula vjeridbu. Ponovo sam spavao kao beba – toliko sam bio iscrpljen od te veze. Fokusirao sam se na odlazak u teretanu i traženje novog posla. Dva mjeseca kasnije, ponovo sam bio zaposlen (namjerno sam pauzirao avgust da bih uživao u ljetu). Poslije šest mjeseci bio sam u dobroj fizičkoj formi, a osam mjeseci kasnije ponovo sam počeo da izlazim. Dati otkaz i biti ostavljen – ispostavilo se da je to najbolje što mi se moglo dogoditi – zaključio je on.
Potom je uslijedilo nešto podrobnije svjedočanstvo drugog korisnika sa sličnim iskustvima, uz koje je pride išlo i par važnih životnih lekcija:
– Sličnu situaciju doživio sam 2013. godine. Radio sam za jedan startap i iskazao zabrinutost u vezi s pravcem u kojem se kompanija kretala. Kao rezultat toga, primorali su me da odem i tražili da potpišem ugovor o nekonkurenciji. Bio sam mlad i nisam znao šta tačno potpisujem, što je dovelo do toga da godinu dana nisam mogao da pronađem posao.
– Izgubio sam ogromno samopouzdanje. Bio sam u vezi sa simpatijom iz srednje škole (tada sam imao 29 godina). Kasnije sam shvatio da je ta veza bila toksična i manipulativna – gaslajtovanje, varanje, sve najgore.
Iz te situacije izvukao sam se zahvaljujući nekoliko ključnih stvari:
Odluka da ću učiniti sve što je potrebno da se izvučem – finansijski, emocionalno, na svaki način.
Posao koji sam dobio čim je ugovor o nekonkurenciji istekao – imao sam dug od 30.000 dolara, što je dodatno otežavalo stvari, ali s boljom platom mogao sam polako da se vraćam na noge.
– I dalje me je pratila depresija, ali nakon godinu dana, kada mi je otkazan ugovor, već sam imao dovoljno kontakata da brzo nađem novi posao.
– Tokom tri godine uspio sam da se izvučem iz dugova i počnem da štedim. Onda je došao COVID – ponovo sam ostao bez posla.
– Ovoga puta, bio sam pametniji s novcem. Uspio sam da ostanem bez dugova i pokrenem dodatni posao koji mi je pomogao da ostanem finansijski stabilan. U to vrijeme počeo sam da izlazim sa ženom koja će kasnije postati moja supruga. Njena podrška bila je ključna u momentima kada je bilo najteže – baš kada sam morao da pronađem posao u vrijeme najveće ekonomske krize još od Velike depresije.
Ali nije bila presudna samo njena podrška – bile su to lekcije iz prošlih neuspjeha. Shvatio sam da su štednja (ili još važnije – izbjegavanje dugova) i dobar sistem podrške ključ opstanka.
Danas imam ušteđeno preko 100.000 dolara i planiram da kupim kuću.
Moja supruga, koja me je podržavala tokom pandemije, sada se vratila na fakultet i oslanja se na mene na isti način na koji sam se ja tada oslanjao na nju – ali uz sopstvenu ušteđevinu.
– Vjerujem da je 50 odsto životnog stresa finansijske prirode – ljudi ostaju u lošim poslovima i kod loših šefova jer nemaju finansijsku slobodu. Sistem je napravljen tako da vas drži u dugovima. Morate biti pametniji i boriti se protiv konstantnog pritiska da kupujete stvari koje vam ne trebaju.
– Drugi ključni faktor je dobra mreža podrške. Stara izreka kaže: “Nadaj se najboljem, ali se pripremi za najgore.”
– Ne bih se odrekao tih 4,5 godina patnje. Naučile su me ko sam i kome mogu da vjerujem. Oblikovale su me u osobu kakva sam danas – zaključio je on.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu