Kolumne

Diplomate

Ambasade, konzulati i stalne misije BiH. Mnogo se ulaže, a malo radi. Predsjedništvo diktira spoljnu politiku, nadležno ministarstvo je sprovodi, a zakoni uređuju.

Diplomate
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Tako bi bar trebalo, da nije Bosna i Hercegovina u pitanju. Zbog neefikasne spoljne politike diplomatsko-konzularna mreža u BiH više od 20 godina služi samo za udomljavanje stranačkih kadrova. BiH je jedina država u regionu koja godinama nema zakon o spoljnim poslovima, pa tako diplomate iz Bosne i Hercegovine širom svijeta svoje poslove obavljaju bez unutrašnjih pravila i zakonskih okvira.

Nije ni čudno, ako pogledamo da se u praksi teško dolazi do konsenzusa konstitutivnih naroda, pa tako svako svoju politiku vodi. Diplomatija je odraz spoljne politike države. Srbi naginju Rusiji, Bošnjaci Turskoj, a Hrvati susjednoj Hrvatskoj. Možemo reći da su kod nas diplomatija i religija srodne duše.

Osim po religijskoj, dijele se i po partijskoj osnovi. Kako koja stranka dođe na vlast, tako postavi svog čovjeka, ne gledajući pri tome stručnost, sposobnost i autoritet, već člansku kartu. Bosnu i Hercegovinu u svijetu često predstavljaju ljudi koji nemaju potrebne kvalifikacije za to. Diplomatsko-konzularna mreža BiH godišnje troši desetine miliona maraka, zapošljava nekoliko stotina ljudi, a efekti koje daje nisu na zadovoljavajućem nivou.

Možda bi i „Dara iz Jasenovca“ u SAD u trci za Oskara bolje prošla da je, recimo, Predstavništvo RS u Vašingtonu agresivnije djelovalo.

Zato je neophodno uraditi reformu diplomatsko-konzularnih odnosa, a to nije moguće bez reforme unutrašnjih odnosa i politike, što se u Bosni i Hercegovini nije desilo u posljednjih skoro 30 godina. Potrebno je na mjesto ambasadora BiH birati stručne ljude, a ne stranački podobne. Ne može taj posao obavljati neko bez elementarnog znanja i iskustva u sličnim poljima ma kojoj partiji on pripadao.

Dovoljno je naglasiti da BiH nema diplomatsku akademiju u kojoj bi mogli da se školuju budući predstavnici BiH u svijetu. Zato se dešava da je novim ambasadorima to mjesto često prva misija koju obavljaju.

Kada rezimiramo, nadležno Ministarstvo spoljnih poslova nema donesen zakon, resorni ministar nije taj koji imenuje ambasadore, oni nemaju gdje da se školuju, a partije za ambasadore biraju samo svoje ljude, čija politika često nema značajnije ostvarene rezultate. Kako onda da očekujemo da nas Evropa i svijet shvate ozbiljnije?