U nastavku slijedi kompletno pismo koje je Žarko 24. septembra 1996. godine napisao i poslao Tomi. Ovim pismom pokojni glumac je tada otkazao Fili punomoćje.
– Dragi moj vjerni Tomo, prolaze mimo nas neki rokovi, žalbe, paragrafi, slova zakona. Šta to biješe sve? Komore, Justicija, Hipokrat. Koga briga za sve to? Prolaze neki mjeseci, godine, “život mu je lako prolazio i prošao. Samo se goji fascikla sa nekim beslovesnim papirima koji stvaraju privid. “Еppur si muove”? Ne, sve stoji u ovom mjestu i u ovoj glavi, koja je samo tačka, centar oko koje se onaj besmileni krug samo ponavlja. Е, pa dobro. Ja više neću u taj krug. Vodaće me kao ćopavo magare što okreće dolap, ali neću više u tu arenu. Neću – svojevoljno. Tjeraće me bičem, znam, kada god zastanem, ali onako bodro, nadećno, ozbiljno, zadubljeno u ZKP – ne više. Uradiću sve ne bih li, inatno, zdrav ostao, ali sa pravom se više zamlaćivati neću. Iz istog ubjeđenja da ono što predstoji, kao ni ovo što se upravo dešava – nema nikakvu zakonsku opravdanost, ne želim da dalje time okupiram bilo koga, ponajmanje tebe, dragi moj Tomo. Kao što vidiš, sva nastojanja da se uzakoni naš postupak padaju u vodu pred voljom neke nepojmljive sile. Reći ćeš: “Pobjeđujemo, ipak, sine!” Ne. Presudiće mi, prvostepeno, na proljeće 1997. godine, i slično ranijoj presudi. Drugostepeno će zasjesti na proljeće 1998. godine, možda i ukinuti i… dokle tako? To se ne može “pobjedom” zvati. Operacija uspjela pacijent “overdoziran” sa redovnim vanrednim lijekovima – ispustio dušu. Ja da se “navlačim” na “lijekove”, više neću. Neću da blenem više u kalendar, prateći rokove, crtajući nove petoletke, ne znajući da je baš tog dana sudijama snaha dobila male boginje i da po tome nekom članu sudija ima pravo… Baš me briga. Advokat, vrhunski, a Toma Fila, prije svih, kao najeminentniji u ovoj zemlji je bio i izraz visokog respekta prema sudu koji zasjeda. Ne i u Crnoj Gori! Nažalost. To si navikao da se srećeš u sudnici sa sudijama, a ovo su vlasnici prava. Sud je jedno, mala privreda drugo, zar ne? Koliko u takvim odnosima može biti ravnopravnosti i objektivnosti, nećemo više trošiti riječi. Povlačim se. Šta god sam u životu radio, radio sam to cijelim bićem, svakim damarom svojim. Tako i ovog puta. Povlačim se sav. Ukoliko me ljudi ne shvate ozbiljno, samoizdavaću se u sedmom paviljonu. Ako i tada budu insistirali da me vide, da mi pišu, da im pišem, ti znaš da ću i od toga znati da se odbranim. Nadam se da niko neće provjeravati koliko sam daleko spreman da idem, odlazeći od spoljnjeg, svega spoljnjeg. Spreman sam. Vrlo. Prešao sam onu crtu kad se čovjek izmiri sa najznačajnijim i kad sve dobije druge vrijednosti. Znaš da nisam pragmatik nikad umio da budem. Ničeg utilitarnog nema u mojoj odluci. Jednostavno, dosta mi je svega. Valjda je to “postignuta” svrha kažnjavanja. Ogadilo mi se “nemam osnova”, “pravilno zaključuje prvostepeni sud…” Ne mogu više. Hoću drugim stvarima da se bavim. Pravo je perverzno. Naše pravo i njegova primjena. Cinična. “Ne samo oštećene porodice već i šira javnost”. Jesu li sproveli anketu? Niko me u Crnoj Gori više neće braniti. Ne, ni Tale, ni Guberina… Niko. Suviše ti vjerujem, a još više volim i poštujem da bih dozvolio da te neko zamjeni. Da govori tvoje rečenice, jer si im već sve kazao. Dalje – nema. Neka Herostrat Radović, po želji i preporuci oštećenih odredi službenog advokata – piše u pismu koje je Žarko Laušević poslao Tomi Fili.
“Zašto ću ćutati pred sudom i zašto ne želim da budeš tamo sa mnom?”
U nastavku pisma slijedi:
– Našim pristajanjem (mojim govorenjem i tvojim prisustvom) valorizujemo Viši sud kao regularan, dajemo kredibilitet postupku, za koji već sad znamo da se odvija s kršenjem zakona. Reci, hajde zajedno da kažemo da nećemo pred Sud, na čije ćemo greške i povrede zakona, učinjene u septembru, avgustu 1996. godine moći izgleda da se žalimo 1999. godine. Reci bilo šta, molim te, samo ne daj da se moja odluka skandalizuje i proglasi za naš raskid. Ne dozvoli da se oveseli veseli Danilović. Kaži šta god hoćeš, da sam sasvim poludio, samo ne da sam ti ukinuo punomoćje, jer to i neću. Ukidam tebi i sebi pravo na odbranu pred TIM sudom.
“Zašto nikog, pa ni najbliže, neću više da viđam?”
U nastavku pisma Žarko je napisao:
– Dugo, predugo lažem da sam u redu, da mi je dobro u zatvoru. Lažem, Tomo. A znaš koji sam fakultet završio. Povjerovali su mi. Kolege su “oduševljene kako pišem”; “nismo znali, on i slika”,”Еj, da mi je tvoja linija”. Super. Neka se oduševljavaju i dalje i neka muški izdrže do nekog kraja moju nepravdu. Samo se više nećemo viđati. Porodica? Djeca su prirodno već vidljivo omrzla ovaj ambijent u posjetnoj sali, vjerovatno i dolaske. Pitam se kad će početi i oca. (i to je jedna svrha kažnjavanja, zar ne?). Ne mogu više da gledam majčinu suzdržanu muku (tri puta je dolazila, na po čas vremena) kad prešavši 1.000 kilometara, gleda molećivo hoće li se neka uniforma smilovati da udjeli dodatnih 10 minuta. Svoju neizvjestnost ne želim više da tovarim na tuđa leđa. Hoću sam. Svima ću pojedinačno ovo objasniti… I Upravi. Moraće da prihvate moju odluku.
Na kraju pisma stoji:
– Dragi moj najvjerniji Tomo, znam koliki si borac. Znam koliko si već učinio za mene. Nemoj da ti moje pismo zvuči kao retorika nezahvalnika. Ja nikad neću moći da ti se odužim za sve ono što si već uradio za mene, propatio sa mnom… Ako ikada izađem i ako jednom uzmognem, pokušaću da ti se odužim (odvratna riječ), pokušaću da ti objasnim koliko mi je, i sada dok ti ovo pišem, teško. Zauvijek tvoj sin Ž. L.
Preminuo Žarko Laušević
Žarko je preminuo 15. novembra 2023. godine u 63. godini. Toma Fila je nakon njegove smrti rekao kako je Lauševiću učinjena velika nepravda i da je teška bolest upravo rezultat toga.
– Čuo sam da je umro moj Žarko Laušević. Jedan divan čovjek koji je imao tužnu i tešku sudbinu. Branio sam ga za dvostruko ubistvo i ranjavanje jednog u Crnoj Gori. Od njega imam najveću uspomenu koju godinama čuvam. Nikada u životu nisam dobio tako emotivno pismo od nekog klijenta. Nikada, ali nikada ga nisam objavio niti to želim – rekao je Toma na dan kada je Žarko preminuo, pa dodao:
– O svemu smo razgovarali. Govorio sam mu da je veliki problem što je to što se dogodilo zbilo u Crnoj Gori. Svega je bilo tokom suđenjenja. Sjećam se da su nam svjedoci bile dvije konobarice iz BiH. One su odmah nakon zločina pobjegle iz Crne Gore. Tokom suđenja su govorile istinu i tako sam dokazao da nikoga nije ubio iz namjere – rekao je tada Fila.
Prema njegovim riječima, ono što se dogodilo bio je splet teške i tragične sudbine Žarka Lauševića.
– Da nije igrao u predstavi “Sveti Sava” ne bi ni u torbici nosio pištolj. Da mu se brava nije zaglavila ne bi ni išao do kola. Plašio se da mu ga neko ne uzme iz automobila. Bilo je to jedno od težih suđenja. Činilo mi se da su svi i sve protiv Lauševića. Govorili o krvnoj osveti, o starijem bratu koji će to da doživi – istakao je Fila.
Prema njegovim riječima, sve je krenuo od lošeg zapisnika, pa i od lokalnih medija u Crnoj Gori.
– Predstavili su ga kao jednog siledžiju, kao i njegovog brata Branimira. Odmah nakon zločina kafana je prefarbana. Prikrivene su rupe od metaka. Tokom suđenja otkrio sam devet, oni su u zapisniku imali šest. Uradili su to kako bi ga prikazali u još gorem svjetlu. Tvrdili su da je nakon dvostrukog ubistva izašao napolje i pucao u vazduh i rekao: “Ima li još ko da ga ubijem”. Ta verzija je bila i plasirana u javnost- rekao je Fila.
Kroz proces tužilaštvo je tvrdilo da nije bila u pitanju nužna odbrana.
– Govorili su: “Ha ha kakav nužna odbrana kada nisu imali ni penkalo, a ovaj potegao pištolj”. Da vam još jedno kažem: “Kad politika i emocije uđu kroz vrata, pravda izlazi kroz prozor”- zaključio je Toma Fila.
Kobna noć
Podsjećanja radi, poznati glumac iz svog pištolja “CZ99” ubio Dragora Pejovića i Radovana Vučinića, a teško ranio Andriju Kažića.
U noći između 30. i 31. jula 1993. godine, Žarko Laušević i njegov brat Branimir učestvovali su u tuči u blizini podgoričkog lokala “Еpl”, tokom koje je Žarko iz svog pištolja “CZ99” ubio Dragora Pejovića i Radovana Vučinića, a teško ranio Andriju Kažića, prenosi Telegraf.
Žarka i njegovog pet godina starijeg brata Branimira, zvanog Mili, napala je grupa huligana u blizini podgoričkog lokala “Еpl“. Glumac je ubio napadače. Zbog dvostrukog ubistva osuđen je na 15 godina zatvora. Ta je presuda, poslije žalbi, potvrđena 1994. godine, a kaznu je izdržavao u Spužu i Požarevcu.