Rođen na Cvijeti 1920. godine u Gornjim Branetićima, selu kod Gornjeg Milanovca, Desimir Žižović Buin obeležio je detinjstvo mnogih generacija Jugoslovena. Osmislio je i ilustrovao dva lika, Mirka i Slavka, partizanske kurire koji se bore protiv njemačkog okupatora u Drugom svjetskom ratu. Strip je stekao veliku popularnost, a izdavač “Dečje novine” iz Gornjeg Milanovca ubrzo je bio prinuđen da angažuje brojnu ekipu ilustratora da odgovore zahtjevima tržišta. “Mirko i Slavko” u zlatnim vremenima dostizali su gotovo nevjerovatan tiraž od čak 600.000 primjeraka po epizodi, doduše, u zemlji koja je tada imala gotovo 20 miliona stanovnika. Mirko i Slavko su se zatim iz stripa preselili u knjige, na film, školske torbe, omote svezaka postali su prava mala industrija za pravljenje para, a i muška djeca su često po njima dobijala imena, piše Blic.rs.
Samouki umjetnik
Desimir Žižović Buin imao je brojne umjetničke talente – bio je samouki crtač, vajar, slikar, karikaturista, klesar. Drugi svjetski rat je dočekao sa 20 godina, kada je pristupio Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini. Taj izbor će ga umalo koštati života, a spletom okolnosti Buin će ostati upamćen kao ilustrator najprodavanijeg stripa u istoriji Jugoslavije, prevođenog na nekoliko stranih jezika.
Nije samo priča o stripu zanimljiva, već je cijeli Desimirov život prožet i prošaran anegdotama, o čemu govori i priča vezana za nadimak – Buin. Za vrijeme Prvog svjetskog rata u predjelima ispod Suvobora među vojnicima je bio i jedan rodom iz Bujona, naselja u Francuskoj. Bio je prijatelj sa Desimirovim dedom, svraćao u njegovu kuću, pa su mještani zadijenuli šalu da je došlo do ljubavne romanse između Desimirove babe i vojnika. Kad se Desimir rodio, ljudi sa sela su u šali govorili – evo ga Buinov unuk, aludirajući na francuskog vojnika, ali loše interpretirajući ime grada odakle je. I tako Desimir ostade Buin za sva vremena.
Četnici i partizani
Završio je samo četiri razreda, ali se isticao visprenošću, bio je sklon šali, ironiji i sarkazmu. Umio je da nasmeje, ali i da zadrži pažnju starijih svojim razmišljanjima. Kada je došao Drugi svetski rat, Buin pristupa četničkom pokretu. U šumadijskim selima četnici su u pričama bili “visoki i zgodni”, elitna jedinica kralja. Buin se nije prihvatio puške u četnicima nego je slikao i crtao. Tako je crtao i stripove “Mladi Ravnogorac” i “Ravnogorski borac”, koji su postali popularni među vojnicima.
Razvoj ratne situacije utiče na to da Buin napušta četnike, a u jesen 1944, u želji da pokaže umjetnički talenat, prijavljuje se za “Umetničku zadrugu”, koju je vodio Đorđe Andrejević Kun, autor grba nove Jugoslavije 1943. Desimir u ovu partizansku umjetničku koloniju stiže na osnovu preporuka o svojim umjetničkim kvalitetima. Međutim, Andrejević saznaje za Buinovu “neslavnu prošlost”. Nakon što je sa nipodaštavanjem ocijenio njegove umjetničke kvalitete, šalje ga na Sremski front.
Državni neprijatelj
On i njegova sestra Radovinka Marić čuvaju porodične slike, stare stripove i crteže Desimirove i pričaju uzbudljivu životnu priču. Sudbina je htjela da istorija na neki način upamti Desimira Žižovića. Po završetku rata Desimir je kolonizovan u Banatsko Plandište, ali 1951. vraća se u zavičaj. Dugo nije mogao da nađe posao zbog četničke prošlosti. Potvrdu da je i dalje okarakterisan kao državni neprijatelj dobija nekoliko godina kasnije.
Sudbina je htjela da istorija na neki način upamti Desimira Žižovića. Bio je samouki crtač, vajar, slikar, a slava mu nije bila potrebna. Radio je ono što je volio.
– Tada u čačanskom muzeju otkriva “izložbu” fotografija bivših četnika, državnih neprijatelja. U muzeju je bila okačena i njegova fotografija! Kada niko nije gledao, Desimir je smaknuo fotografiju i stavio je u džep – priča Radovinka Marić.
Desimir je bio jedan od osnivača milanovačke “Tipoplastike”, tu je do penzije radio kao dizajner. A bio je poznat i po tome što je volio kafanu.
– O tome svjedoče brojni murali, skice i crteži koji i danas krase zidove kafana širom Srbije, koje je Buin crtao vlasnicima. Izrađivao je čestitke, pozivnice za rođendane, plakate za igranke. Radio slike na nadgrobnim spomenicima, bio je svestran. Pun duha, bio je neko oko koga se okupljaju ljudi u kafani, da ispriča anegdotu, priču. Mnogi su u njemu vidjeli mudrog čovjeka, pa tražili savjete. Bio je narodski čovjek. Osoba koju su svi cjenili. U jednoj od tih kafana došlo je i do ideje za strip o partizanima – pričaju Marići.
U “Dečjim novinama”
I tako Desimir sa prvim ilustracijama dvojice dječaka koji se bore protiv Njemaca odlazi u “Dečje novine”, izdavačku kuću koja kasnije postaje gigant jugoslovenskog izdavaštva. Desimir je Mirku dao crte lica svog sina Dragomira. To su svi koji su nekada vidjeli Buinovog sina znali. Ali dugo se postavljalo pitanje – ko je Slavko? Odgovor je – Slavko je obličje dobio prema dečaku koji će postati popularan fudbaler!
– Jedan dečak, čiji je otac bio vojno lice na prekomandi u Gornjem Milanovcu, radio je u magacinu “Dečjih novina”, prepakivao stripove i novine. Slavko nosi lik tog dječaka, koji će kasnije postati najbolji strelac u istoriji jugoslovenskog fudbala. Bio je to Slobodan Santrač – otkrivaju brat i sestra Marić.
I najzad… Došao je 25. novembar 1958. kada je u 23. broju “Dečjih novina” izašao prvi nastavak stripa “Nikad robom” i kada su dva junaka ugledala svjetlost dana. Niko nije slutio kakvu će popularnost strip dostići. Kako je vrijeme odmicalo, slava je rasla. Mirko i Slavko su postali poznati u svakom kutku Jugoslavije. Svako dijete znalo je za ove junake. Zanimljivo je da, iako se ne zna broj Njemaca koji je “poginuo” u borbi sa dva mlada partizana, Mirko i Slavko nikada nisu ubili nijednog četnika…
U penziji
Kult Mirka i Slavka trajao je tokom postojanja SFRJ. Igrane su predstave, snimljen je film sa Batom Živojinovićem u glavnoj ulozi…
A Buin? Buinu slava nije bila potrebna. On je radio samo ono što je volio i što je najbolje znao – crtao. Čuveni “brka” sa etikete za “Takovo” šljivovicu je takođe djelo njegovih ruku. Priča o Buinu, čovjeku koji je svojom idejom i crtežom ušao u istoriju jedne države, ne umire, iako se njegov život ugasio 7. decembra 1996. na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Sahranjen je na groblju u Gornjim Branetićima.
– Kada me pitaju šta je bilo sa Mirkom i Slavkom poslije rata, nemam puno šta da kažem. Postali su direktori firme, koja je kasnije propala. Sada su u penziji – pričao je Buin posljednjih dana svog života.
Mirko kao četnik
Uoči jedne izložbe Buinovih radova, portret Mirka bio je oslikan na velikoj drvenoj ploči. Simpatizeri četničkog pokreta ukrali su portret i docrtali Mirku bradu i kokardu na kapi. Nekoliko godina kasnije, portret je pronađen, a Mirko “obrijan”, sa promijenjenom kapom.
“Slavko, pazi metak!”
Mirko i Slavko su u stripu bili neustrašivi i nepobjedivi (kao uostalom svi glavni strip junaci). Često su bolje naoružane Nemce likvidirali zahvaljujući lukavstvu.
A u vrijeme njihove najveće popularnosti i kao ilustracija njihove nadrealne nadmoći nad okupatorom u Jugoslaviji se pričao i ovaj vic:
Mirko: Slavko, pazi metak!
Slavko (uz saginjanje): Hvala, Mirko!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu