Imam tinejdžera od 15 godina koji svaki put kada ga savjetujem o nečemu malo sluša, a onda pruža otpor i čak pokazuje znake agresije i histerije i neće da sarađuje. Prekida razgovor uz riječi da izađem iz sobe. Ako može savjet kako postupiti dalje, suprug i ja smo kao roditelji iscrpljeni od tih takvih ispada, a trudimo se da razgovaramo o svakom problemu sa djetetom navela je čitateljka.
Odgovor:
Poštovani,
Hvala Vam na povjerenju i što ste podijelili nešto što vjerujem da je za Vas i Vašeg supruga veoma iscrpljujuće i emotivno zahtjevno. Biti roditelj tinejdžera danas nije ni najmanje lako, posebno kada dijete reaguje otporom, povlačenjem ili čak agresijom na dobronamjerne pokušaje razgovora i usmjeravanja. Vaša briga je opravdana i razumijem da se osjećate istrošeno.
Prvo, želim da naglasim da je period adolescencije vrijeme intenzivnih psiholoških i neurobioloških promjena. Mozak adolescenta se još razvija, posebno frontalni režanj – dio mozga odgovoran za kontrolu impulsa, planiranje I donošenje odluka. Upravo zbog toga, njihovo ponašanje često može biti emocionalno burno, impulsivno i povremeno zbunjujuće čak i njima samima. Kao specijalista psihijatrije, često svjedočim kako mladi u ovom uzrastu traže vlastiti identitet i osjećaj autonomije, pa roditeljski savjeti mogu djelovati kao prijetnja toj njihovoj tek izgrađenoj unutrašnjoj slobodi.
Međutim, kada ponašanje djeteta počinje da uključuje izražene ispade bijesa, histeriju ili prijetnje, potrebno je ozbiljnije razmotriti ima li prostora za neki dublji emocionalni problem ili poremećaj raspoloženja. U tim slučajevima, savjetujem psihijatrijsku procjenu kako bi se ustanovilo da li postoji potreba za terapijskom intervencijom – bilo psihološkom, bilo farmakološkom.
U praksi često vidimo da farmakoterapija, kada je indikovana, može biti snažan oslonac u stabilizaciji emocionalnih reakcija kod adolescenata, pogotovo ako su anksioznost, depresivnost ili poremećaji ponašanja izraženiji. U kombinaciji sa ciljanom psihoterapijom, efekat se dodatno pojačava, ali upravo lijekovi najčešće omogućavaju da dijete uopšte može da učestvuje u terapijskom procesu.
Roditeljima savjetujem da u ovakvim situacijama ne ulaze u verbalne sukobe sa djetetom u trenutku afekta. Pokušajte razgovore voditi u trenucima kada je emocionalno smiren. Pitanja postavljajte nježno, bez pritiska, uz rečenice poput: „Vidim da ti je teško, želim samo da razumijem”. Fokus stavite na slušanje, ne na popravljanje.
Ukoliko ovakvi obrasci traju, svakako bih preporučio da se obratite dječijem i adolescentnom psihijatru, kako bi se obavila evaluacija i dao konkretan plan dalje podrške. Vi kao roditelji zaslužujete podršku, a Vaše dijete pomoć da se osjeća razumjeno i sigurno.
Srdačno,
Mr sci dr med Aleksandar Pejić
Specijalista psihijatrije
Pratite nas u serijalu “Zdravlje prije svega” i iskoristite priliku da dobijete stručne savjete i korisne odgovore direktno od psihijatrom.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu