Pitanje:
Svekrva je čak tražila da joj podsiječem nokte i operem noge. A muž je predložio da mi preuzmemo plaćanje struje i vode u domaćinstvu njegovih roditelja, jer su oni bolesni pa ne mogu.
Imamo dvoje djece koji se skoluju. Muž bi djeci i meni zabranio sve, samo da se pokaže pred roditeljima. Ne možeš sa njim razgovarati, jer se odma dere. Danima plačem, dok suprugova sestra, kad dođe, uključuje veš mašino za 2 majice, a mašinu za suđe zbog par šoljica, ja moram da štedim i da perem na ruke. Ali, niko ne vidi i ne cijeni to što se trudim i trgam. Neki dan sam maloj kćerki kupila neku čašu i par sitnica i ona je, kao svako dijete, potrčala da se pohvali ocu, a on je počeo galamiti, kako je nama samo do trošenja itd. A nisam to ni kupila njegovim novcem. Hodam kućom kao izgubljena, dođe mi da sve ostavim i krenem bilo kud.
Svi brinu za svekrvu, a mene niko ne pita kako mi je i mogu li sve ovo izdržati. Iscrpi me sve ovo. Ne bježim od pomoći njima ali ovo je previše. Posavjetujte me, šta da radim?
Odgovor:
Poštovana gospođo Miro, najprije Vam želim reći da osjećam duboko poštovanje prema Vašoj brizi, posvećenosti i snazi. Svakodnevno se suočavate s izazovima koji bi iscrpili i emocionalno najstabilnijeg čovjeka.
Ne smijemo zanemariti da, koliko god ljubav i dužnost prema porodici bile važne, Vi kao osoba – sa svojim granicama, potrebama i zdravljem – morate imati pravo mjesto u svemu tome.
U ovome što opisujete, ključna riječ koju čujem jeste: preopterećenost. Taj osjećaj, kada sve visi o Vama, kada svi očekuju, a niko ne pita – razara polako, iznutra. i nije neobično što se gubite, zaboravljate, plačete. To nisu slabosti, to su simptomi emocionalnog i psihičkog prenaprezanja. Kao psihijatar, rekao bih: Vi ste pod hroničnim stresom koji je već počeo da narušava Vaše mentalno zdravlje.
Zdrav odnos, bilo u porodici ili partnerskom odnosu, ne podrazumijeva žrtvovanje jednog da bi drugi mirno živjeli. Ono što Vi prolazite ima elemente emocionalne manipulacije i zanemarivanja Vaših potreba. Partner koji se dere kada pokušate razgovarati, koji Vas omalovažava pred djecom, koji ne vidi Vaš trud – nije saveznik u ovom trenutku. Iako fizički nije nasilje, emocionalni pritisak koji trpite ostavlja posljedice koje medicina itekako priznaje i liječi.
U ovakvim situacijama farmakoterapija često ima svoje mjesto – blagi antidepresivi ili anksiolitici, pod stručnim nadzorom, mogu pomoći da se organizam izvuče iz tog stanja hronične iscrpljenosti i da se povrati snaga za dalje korake.
Psihoterapija može imati dopunsku vrijednost, ali kada neko nosi sav teret porodice, najprije moramo medicinski stabilizirati stanje, a tek onda raditi na obrascima ponašanja i komunikacije.
Savjetujem Vam da se obratite porodičnom ljekaru ili specijalisti psihijatrije, iskreno ispričate kroz šta prolazite i zatražite pomoć. Niste slabi zato što Vam je teško. Slab je sistem koji očekuje da jedna žena bude i kćerka, i majka, i snaha, i domaćica, i psiholog – a da pri tom niko ne pita kako je njoj.
Postavljanje granica nije sebičnost. To je zaštita. Imate pravo da kažete “ne”, da odredite koliko možete, i da tražite da i drugi preuzmu svoj dio odgovornosti.
S poštovanjem i razumijevanjem,
Mr sci. dr med. Aleksandar Pejić
Specijalista psihijatrije
Pratite nas u serijalu “Zdravlje prije svega” i iskoristite priliku da dobijete stručne savjete i korisne odgovore direktno od psihijatrom.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu