Pitanje:
Kćerka ide 4 razred osnovne i ima 10 godina. Do sad je imala sve petice. Međutim, prije tri sedmice imali su mali odmor od škole, koji je trajao 7 dana. Željela je mobilni telefon. U redu, dala sam joj telefon. Ali sad je baš popustila u školi i telefon sam oduzela.
Juče je došla iz škole i rekla: “Dobila sam 1 iz matematike”. Dobili su zadatke za zadaću, ali nije dobro napisala. Pitam par učenika, ali kod svakog je različito. Jutros joj kažem “Ajd’ da malo vježbaš”, ali vidim u svesci je sve različito. Da bi mi juče priznala da ne vidi dobro sa table, pogotovo kad je tabla mokra. Kažem joj “Danas reci učiteljici”, ali znam da neće. Šta god joj kažem da uradi, to je sporo. Ako knjige sprema, sporo, ma sve što radi, ne možeš dočekati. Pričala sam sa njom i nema nikakav problem. Pa me zanima kako postupiti i da li je u redu kazniti je, recimo, oduzimanjem mobilnog? Jer non – stop je na telefonu bila. Nema ništa za učiti, a zadaću na brzinu odradi.
Odgovor:
Poštovana gospođo Miro,
Hvala Vam što ste podijelili ovu situaciju – već samim tim pokazujete koliko Vam je stalo i koliko ste brižna majka.
Prema onome što opisujete, čini se da se kod Vaše kćerke nakupilo više stvari odjednom: promjena ritma zbog pauze, upotreba mobilnog telefona, moguće poteškoće s vidom, ali i osjećaj nesigurnosti ili pritiska zbog očekivanja da sve mora biti „kao prije“.
Prva stvar koju bih predložio jeste da što prije provjerite njen vid kod oftalmologa. Djeca često ne znaju ili ne umiju reći da nešto ne vide jasno – ali to ih može značajno usporiti i frustrirati, posebno u školi. Ako ne vidi jasno tablu, to može dovesti do grešaka, nesigurnosti, pa čak i osjećaja da su “glupa” ili da ne mogu više pratiti gradivo.
Što se tiče mobilnog telefona – razumijem Vašu odluku da ga oduzmete, ali savjetovao bih da to ne bude kazna, već dogovor. Djeca od 10 godina još uvijek uče kako da se samoregulišu, i često im je potrebna naša pomoć da nauče kada je “dosta”. Umjesto potpune zabrane, možete zajedno s njom postaviti pravila: npr. pola sata dnevno nakon urađenih obaveza, uz Vaš nadzor.
Što se tiče njenog „sporog“ ponašanja – to ne mora nužno biti znak lijenosti. Djeca u ovom uzrastu ponekad ulaze u razvojne faze kada sve ide „teže“ – sporije misle, sporije reaguju, više se gube u mislima. Nekad je u pitanju i blaga anksioznost ili nesigurnost u sebe. Najvažnije je da razgovarate s njom bez kritike i straha – da vidi da ste uz nju, da nije “kriva” i da nije loša, nego da je možda zbunjena, preopterećena ili joj je jednostavno potrebno više vremena.
Na kraju – umjesto kažnjavanja, pokušajte s više rutine, podrške i zajedničkog planiranja. Na primjer: „Ajmo zajedno uraditi zadatak, pa onda 20 minuta YouTube-a.“ I obavezno pohvalite svaki trud, ne samo rezultat.
Ako primijetite da se stanje pogoršava – da se povlači, da gubi volju, da se često žali na umor ili tugu – slobodno potražite pomoć školskog psihologa ili stručnjaka. Ponekad jedna dobra podrška u pravom trenutku napravi veliku razliku.
Srdačno,
Mr sci dr med Aleksandar Pejić
specijalista psihijatrije
Pratite nas u serijalu “Zdravlje prije svega” i iskoristite priliku da dobijete stručne savjete i korisne odgovore direktno od psihijatra.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu