Odgovor:
Poštovana Tere,
Hvala Vam na pitanju koje dotiče veoma osjetljivo i često prisutno područje psihičkog funkcionisanja. Kontrola — nad sobom, nad drugima, nad situacijama — može biti prirodna potreba čovjeka da se osjeća sigurnije. Međutim, kada postane dominantan obrazac ponašanja, može značajno narušiti međuljudske odnose i dovesti do unutrašnjeg emocionalnog disbalansa.
Kao specijalista psihijatrije, polazim od razumijevanja da ponašanje “control freaka” nije nužno znak hroničnog psihičkog poremećaja, već često posljedica unutrašnje nesigurnosti, straha od haosa, osjećaja nemoći u prošlosti ili čak ranijih iskustava gdje se sve činilo bolje kada je bilo “pod kontrolom”. Ti obrasci ponašanja mogu biti duboko ukorijenjeni, ali nisu nepromjenjivi.
Prvi korak u radu s takvom osobom jeste psihoedukacija – upoznavanje pacijenta s mehanizmima koji stoje iza njegove potrebe za kontrolom. Kada osoba postane svjesna da ta potreba zapravo ne pruža dugoročnu sigurnost, već je zamjena za autentičan kontakt sa sobom i drugima, tada počinje proces promjene.
Važno je razumjeti da emocionalna disregulacija često ide ruku pod ruku s ovim obrascem. Kada osoba osjeća da gubi kontrolu nad vanjskim okolnostima, dolazi do preplavljenosti emocijama – ljutnjom, tjeskobom, pa čak I stidom. Zato u pristupu kombinujemo dvije komponente: farmakoterapiju i psihoterapijski rad.
Farmakoterapija, ukoliko je indicirana, može značajno pomoći u stabilizaciji emocionalne reaktivnosti, posebno ako osoba pokazuje znakove anksioznosti, impulsivnosti ili promjenjivog raspoloženja. Lijekovi, naravno uz strogi nadzor ljekara, mogu omogućiti osobi da bude smirenija, staloženija I sposobnija da se upusti u dublji psihoterapijski rad. Bez te stabilnosti, psihoterapija zna biti površna ili frustrirajuća za pacijenta.
U psihoterapijskom dijelu, pristupi poput kognitivno-bihevioralne terapije mogu pomoći da se identifikuju iracionalna uvjerenja (“Ako nije po mom, sve će propasti”) i da se postepeno uvodi tolerancija na nesigurnost. Takođe, važno je razvijati emocionalnu pismenost – sposobnost da se emocije prepoznaju, imenuju i izraze na primjeren način.
Na kraju, važno je naglasiti da ovakve promjene zahtijevaju vrijeme, strpljenje i dosljednu podršku. Ali dobra vijest je – moguće su. I upravo zato, kao psihijatar, uvijek vjerujem u snagu individualnog oporavka, kada je pristup pažljivo vođen, stručno potkrijepljen i utemeljen na povjerenju između pacijenta i terapeuta.
Srdačno,
Mr sci dr med Aleksandar Pejić
Specijalista psihijatrije
Pratite nas u serijalu “Zdravlje prije svega” i iskoristite priliku da dobijete stručne savjete i korisne odgovore direktno od psihijatrom.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu