Pitanje:
Ako skrenem pažnju na to što mi smeta kažu “jao, pa sve ti smeta”. Često sama sebe preispitujem kakva trebam biti i da li je stvarno problem u meni. Mada ovo sve dolazi od muževih roditelja, ali ne valja im ni on i nikad ništa nije dobro šta god uradili, koliko god dali. Još djeci mojoj pune glavu tim istim pričama. Ja sam zaćutala, jer ne da mi se raspravljati, šta god da kažem opet sam ja kriva. Dođe mi da sebi svašta naprsvim i rasturim brak radi njih .Razgovarao i muž, ali oni svoje pa svoje. Čak ako ih izbjegavam vani, uđu u sprat naš i broje sve što im smeta. Osjećam da se gubim i nije mi do života. Sve prijatelje je skoro udaljila od mene ko zna kakvim pričama. Kad mi neko dođe, eto je ma predobra, a prolazi kraj mene i na fin način mi spusti. Svekar ako se javim on ne odgovori, ako se ne javim on da oprostite pr….i i još kaže ja nemam poštovanja jer ga ne pozdrsvljam. Izvinite na izrazu, molim vas.
Odgovor:
Draga gospođo Miro,
Hvala Vam što ste mi se obratili i što ste imali hrabrosti da podijelite svoju bol i zbunjenost. Već samim tim pokazujete snagu – I to je važno da znate.
Iz Vašeg pisma jasno se vidi koliko dugo ste izloženi emocionalno iscrpljujućoj situaciji, u kojoj se čini da šta god učinili – ne valja. Uvijek ste na udaru, uvijek u nekoj vrsti defanzive. To stvara osjećaj bespomoćnosti, krivnje i sumnje u sebe. Ipak, iz ugla psihijatrije, važno je prepoznati da ovo što osjećate nije znak da ste „slabi“ ili „ludi“, već prirodna reakcija osobe koja se našla u hroničnom stresu, izloženoj emocionalnom zlostavljanju.
Psihijatrija kao nauka nas uči da je samopouzdanje, između ostalog, rezultat okruženja u kojem smo odrastali i živimo. Ako se konstantno nalazimo među ljudima koji nas omalovažavaju, ignorišu granice i podrivaju naše vrijednosti, logično je da će naše samopouzdanje trpjeti. Niko nije imun na to, ma koliko bio snažan.
Prva i najvažnija stvar jeste da niste Vi problem. Problem je u obrascu ponašanja koji Vas stalno gura u osjećaj krivice. Druga važna stvar – sve što opisujete, uključujući i osjećaje da više ne znate ko ste, pa i misli koje Vas plaše, medicinski su vrlo značajne. To su crveni alarmi da Vam je potrebna stručna podrška. I to nije sramota, to je briga o sebi.
Na osnovu mog kliničkog iskustva, kombinacija farmakoterapije i ciljane psihoterapijske podrške daje najbolje rezultate u ovakvim situacijama. Lijekovi mogu pomoći da se stabilizuju emocije, poboljša san, smanji anksioznost i vrati snaga. To je često prvi korak ka tome da ponovo stanete na svoje noge. Psihoterapija je korisna u izgradnji granica i jačanju samopouzdanja, ali kod ovako dugotrajnog pritiska, bez stabilizacije kroz farmakoterapiju – efekti su često spori i nedovoljni.
Sasvim je opravdano da ste umorni. Moguće je ponovo osjetiti mir, ali za to Vam treba profesionalna pomoć – ne samo kao podrška, već i kao zaštita. Razgovarajte sa Vašim izabranim ljekarom ili specijalistom psihijatrom. To nije znak slabosti – to je znak da želite živjeti bolje.
S toplinom i poštovanjem,
Mr sci dr med Aleksandar Pejić
Specijalista psihijatrije
Pratite nas u serijalu “Zdravlje prije svega” i iskoristite priliku da dobijete stručne savjete i korisne odgovore direktno od psihijatrom.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu