Pitanje:
Domino: Poštovani dr Aleksandar Pejiću, molim Vas da objasnite zašto mnoge osobe vole kontrolisati druge, a na sebi ne rade? Zašto mnogi koji ubiju nekog, nisu ispitani preko psihologa ili psihijatra? Znam da je tu sloboda, ali zašto se za mnoge psihoze ili poremećaji daje da su nasljedne? Zašto to, onda, nemate upisano preko DNA ili DNK analize? Zašto je dozvoljeno okolini da upravlja tuđim životom, pogotovo u malim gradovima, zgradama, a ni porodica ne zna. Nego psihijatar tako odluči i dozvoli. Zašto okolina osuđuje i da li ta okolina ima svoj naziv i dijagnozu ili poremećaj?
Odgovor:
Poštovana Domino, hvala Vam na dubokim i važnim pitanjima. U svakom od njih osjeća se i zabrinutost i potraga za smislom — i to je nešto što iskreno poštujem.
Zašto ljudi žele kontrolisati druge, a ne rade na sebi?
Kontrola nad drugima često dolazi iz unutrašnje nesigurnosti. Kada osoba ne može da se nosi sa vlastitim osjećanjima, strahovima ili slabostima, može pokušati da “zavede red” u vanjskom svijetu — jer joj je vlastiti unutrašnji svijet previše haotičan ili bolan. Rad na sebi zahtijeva hrabrost, ranjivost i vrijeme. Mnogi to izbjegavaju jer nije lako suočiti se sa sobom.
Zašto neki koji počine ubistvo nisu odmah ispitani od strane psihijatra ili psihologa?
U idealnim okolnostima, svaka osoba koja učini teži zločin treba da bude stručno procijenjena, ali to zavisi od sistema pravosuđa, zakonskih procedura i pristupa mentalnozdravstvenim stručnjacima. Nažalost, u praksi to nije uvijek dosljedno primijenjeno.
Zašto se mnogi poremećaji pripisuju naslijeđu, a to se ne vidi na DNK analizi?
Naslijeđe igra ulogu, ali ne na način kao, recimo, kod boje očiju. Psihički poremećaji su rezultat složene interakcije gena i okoline. DNK može pokazati predispozicije, ali ne i “poremećaj” sam po sebi. To je kao kada imate naslijeđenu sklonost ka dijabetesu — ne znači da ćete ga imati, već da postoji povećan rizik.
Zašto okolina često upravlja životima drugih u malim sredinama?
U manjim zajednicama ljudi se više gledaju, komentarišu i stvaraju pretpostavke. Nekada iz straha, nekada iz neznanja, a nekada i iz želje da pripadaju grupi. Psiho-socijalna dinamika u takvim sredinama može biti vrlo snažna i za pojedinca opterećujuća.
Da li okolina koja osuđuje ima svoju dijagnozu?
Okolina kao kolektiv nema dijagnozu, ali mehanizmi poput tračanja, ogovaranja, isključivanja — to su često manifestacije kolektivnog straha ili nerazumijevanja. Pojedinci koji se ponašaju na takav način ponekad mogu imati lične emocionalne teškoće, ali važno je ne generalizovati.
I na kraju — niti jedan psihijatar ne donosi odluke u izolaciji od zakonskih i profesionalnih okvira. Uvijek postoji multidisciplinarni tim i proces koji to nadzire.
Uvijek Vam stojim na raspolaganju da produbimo razgovor, i hvala što ste otvorili ove teme.
Srdačno Vas pozdravljam,
Mr sci dr med Aleksandar Pejić
specijalista psihijatrije
Pratite nas u serijalu “Zdravlje prije svega” i iskoristite priliku da dobijete stručne savjete i korisne odgovore direktno od psihijatrom.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu